Izbori nisu samo instrument demokratije, već i karakteristika koja je definiše – oni grade vezu između želja građana i ponašanja političara, pisao je Džej Bingam Pauel, američki profesor i nekadašnji predsednik Američkog udruženja za političke nauke. Izbori u Srbiji, zemlji čija politička svakodnevica nažalost nikada nije dosadna, često nisu samo to, već su predstavljeni kao egzistencijalno pitanje koje rešava sudbinu naroda i države, iako to u realnosti veoma često nije tako.
Kao sudbinski događaj predstavljeni su u delu javnosti i vanredni izbori koji bi uskoro trebalo da budu održani, najverovatnije krajem oktobra, kako najavljuju iz vlasti. Posle gotovo dve godine protesta čiji je povod bio pad nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu, u kom je poginulo 16 ljudi, a oni se potom pretvorili u širok politički pokret koji je stvorio potencijalnu listu koja može da izazove vlast, izbori se čine kao katarza polarizacije koja nije pogodila samo političku scenu, već čitavo društvo.
Raspisivanje izbora već dugo je zahtev studenata u blokadi koji pripremaju i svoju izbornu listu. Vlast je na početku protesta nudila savetodavni referendum o radu predsednika, dok su zahtevi studenata u blokadi još bili u vezi sa odgovornošću za pad nadstrešnice.
Šta nas čeka za izbore
Kasnije su studenti u blokadi promenili pristup i istakli politički zahtev za raspisivanje izbora, ali je vlast tek odnedavno rešila da taj zahtev i ispuni i počela da govori o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora. Pored toga, predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je i da će dati ostavku, što znači da će uslediti i predsednički izbori, te da bi on mogao da bude istaknut kao kandidat za premijera SNS.
Iako bi se posle dve godine protesta, blokada fakulteta, povremenih nereda na ulicama i sveopšte društvenopolitičke zategnutosti i usijanja koji su stigli i na najniži nivo, u obliku sporenja među, na primer, članovima iste porodice, moglo činiti da su izbori svojevrsni deus ex machina koji donosi rešenje situacije, katarzu i smirenje, postoji i druga škola mišljenja – da bi oni mogli da budu peripetija – neočekivani obrt u antičkoj dramaturgiji ili, kako to Aristotel u svojoj „Poetici“ kaže, „okretanje radnje u protivno od onoga što se namerava“ – i da posluže kao predložak za novu zategnutost i potencijalne nemire.
Iz redova vlasti već dugo se mogu čuti izjave kako protivnička strana sprema haos tokom izborne noći i posle izbora, odnosno kako neće priznati rezultate izbora (na kojima će biti poražena) i pokušaće da uličnim demonstracijama dođe do vlasti. Tako je (neki bi rekli uticajni) poslanik SNS Vladimir Đukanović u autorskom tekstu u Politici naveo da „politički protivnici vlasti neće prihvatiti rezultate izbora ukoliko budu izgubili“ te da bi „srpske službe zbog toga unapred trebalo da spreče takav scenario, koji mnogi u našem regionu priželjkuju“.
NIN / Mitar Mitrović
„Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da će čestitati političkim protivnicima ukoliko pobede na izborima, ali da sa druge strane nije došao nikakav odgovor. Time nam ukazuju da svakako neće prihvatiti nepovoljan rezultat po njih i da već unapred pripremaju alibi za poraz, odnosno da se umesto izbornom kampanjom već sada bave šta da čine posle izbora, odnosno kako da ponovo započnu haos na našim ulicama“, smatra poslanik vladajuće stranke.
Sa druge strane, iz opozicionih redova optužuju vlast da su spremili izbornu krađu kako bi sačuvali vlast, te da su spremni da upotrebe instrumente sile i tokom izbora, ali i protiv onih koji bi se okupili na ulici protestujući.
I iz redova vlasti i opozicije, međutim, čuju se i jaki glasovi koji tvrde suprotno – da nikakvih nemira neće biti. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je poručio „tražili ste prevremene izbore, dobićete prevremene izbore, iako vi nama niste davali prevremene izbore“, rekao je da „morate da slušate sve strane u društvu, da slušate ljude. I kada su iracionalni zahtevi, da pronađete mere“. On je povodom tvrdnji da će se „nešto dogoditi posle izbora“ rekao da su to „bajke za malu decu“, jer se, kako kaže, „ništa neće dogoditi“.
„Smatram da će izbori da reše dileme oko toga šta narod misli, kako god da se završe. Mi ćemo da prihvatimo svaki rezultat i da čestitamo protivnicima ako izgubimo“, rekao je Vučić.
I predsednik Stranke slobode i pravde Dragan Đilas deli slično mišljenje, istina uz dijametralno suprotno obrazloženje.
Strasni argumenti
„Deo ljudi koji su za promene plaši se da će posle promene vlasti nastupiti nestabilnost i haos. Greše, jer sada živimo u haosu. Dolaskom na vlast ljudi koji su u životu nešto uradili, napravili i time garantuju da će uraditi ono što obećavaju, Srbija će ući u period stabilnosti i pravog rasta“, rekao je Đilas.
I sa opozicione strane ima onih koji misle slično Đukanoviću, naravno sa potpuno suprotnih stanovišta – pa tako, recimo, lider Narodnog pokreta Srbije Miroslav Aleksić tvrdi da „Vučić ne bi priznao poraz ni u basketu“, a predsednik Novog DSS-a Miloš Jovanović nedavno je NIN-u rekao da „kada god izbori budu bili“, nije siguran da će išta rešiti, „jer će rezultati, najblaže rečeno, biti upitnog legitimiteta“, pošto je, kako veruje, „zahtev za izbore bez promene uslova u biti bio nepromišljen i višestruko problematičan“. Jovanović je potom, tokom posete Ivanjici, kazao i da izbori koji slede „nisu slobodni“ i da bi mogli „da prodube krizu“.
Strah od mogućih nereda tokom izbornog dana i u vreme posle izbora nije samo srpska specijalnost, iako su političko-društveni uslovi kod nas takvi da im povećavaju verovatnoću da se dogode. Američko udruženje psihijatara tako navodi da se nivo stresa podiže kako se približavaju izbori, bez obzira na političku orijentaciju učesnika ili birača.
„Neprekidne vesti, stresni argumenti i strahovanja za budućnost zemlje – sve to vrši pritisak na mentalnu stabilnost“, navode iz Američkog udruženja psihijatara. Oni su istraživali i poslednje predsedničke izbore u toj zemlji, a gotovo tri četvrtine Amerikanaca reklo je da im oni izazivaju anksioznost upravo zbog političke polarizacije, koja je prisutna i kod nas.
Ako se sagleda trenutna politička klima, mogu se izdvojiti tri moguća glavna okidača za potencijalne nerede posle izbora koji nas očekuju ove godine – nezadovoljstvo izbornim rezultatima, nerealna očekivanja i optužbe za krađu glasova. I sva tri su često povezana jedna sa drugim ili se koriste kao pokretač. Ti okidači bili su prisutni i nedavno, tokom održavanja lokalnih izbora u 10 opština u Srbiji, na kojima je SNS sa manjim ili većim mukama uspeo da sačuva vlast, iako zapravo većih nemira u tim gradovima nije bilo.
Nezadovoljstvo izbornim porazom i protesti u danima posle izbora gotovo da su postali folklor jer je demonstracija poraženih opozicionih aktera, pa i nereda, bilo još od početka devedesetih posle gotovo svakih izbora kada je na njima pobeđivala vladajuća partija.
Paravani i državljanstvo
Poslednje dve tačke sporenja u vezi sa izbornim uslovima su paravani za glasačka mesta i upis u srpsko državljanstvo. Protivnici vlasti tvrde da su paravani, koji zatvaraju biračko mesto u potpunosti, smišljeni kako bi se iza njih zapravo lakše slikao glasački listić i lakše slao kao dokaz koordinatorima koji organizuju sigurne glasove za vlast. Sa druge strane, iz vlasti navode da su paravani zapravo deo preporuka ODIHR-a i da se tako glasačima omogućava veća privatnost prilikom glasanja, te da je, kako je rekao Vučić, „od 2012. do 2024. godine Srbija osam puta kritikovana zato što nemamo paravane“ i da su te kritike stizale iz ODIHR-a, ali i EU, koja je upućivala kritike jer se ne ispunjavaju preporuke ODIHR-a.
„Sada, kada smo krenuli da ispunjavamo preporuke ODIHR-a, oni kažu: ‘Vi ćete time da kradete izbore.’ Kako? Samo mi objasnite kako. Zato što ćete da zaštitite tajnost i pravo slobode glasa svakog čoveka? Tako se glasa u Francuskoj, Italiji, Nemačkoj i u svakoj razvijenoj zemlji. Ali šta god da uradite, oni moraju da kažu da se za nešto spremate, pošto oni misle da će nešto da se dogodi dan posle ili dva dana posle“, rekao je Vučić.
Davanje državljanstva i uvođenje u birački spisak, koji je već dugo naveden kao najvažnija stvar za sređivanje u izbornom procesu, takođe je u poslednje vreme u javnosti uz optužbe za manipulaciju. Tako je dr Dragan Milić, predsednik Pokreta za decentralizaciju Srbije, rekao da se „priprema ogromna izborna krađa, pre svega uz pomoć lažnih državljana Republike Srbije koji nisu rođeni i nemaju stalni boravak u Srbiji“. Milić tvrdi da je od MUP-a dobio podatak kako je od 1. januara 2015. do 27. avgusta 2025. dodeljeno ukupno 238.890 državljanstava po raznim osnovama
Odgovorio mu je ministar unutrašnjih poslova i predsednik SPS Ivica Dačić, koji je rekao da su to „sramne tvrdnje“, da je ove godine do 1. juna dodeljeno svega 4.168 državljanstava i da je od 2000. godine do sredine 2012. dodeljeno 693.000 državljanstava, daleko više od broja o kojem Milić priča. Dačić je rekao i da su „Milićeve tvrdnje naročito sramne prema našem narodu koji živi van Srbije i koji želi državljanstvo Srbije, a koje se dodeljuje po zakonu koji je DOS doneo kada je bio na vlasti za one koji imaju srpsko poreklo”
Najmanje verovatni scenario
A izbori u Srbiji su zapravo mahom takvi i bili – pobeđivala je vladajuća partija ili neka struktura koja je činila njen deo, jer su se od obnove višestranačja dogodile dve prave smene vlasti – ona 5. oktobra 2000. i ona u maju 2012. Sve druge smene parlamentarne većine bile su ili presvlačenja političkih dresova ili pretakanja podrške između pocepanih koalicija. U slučaju da vlast SNS izgubi ove godine na izborima, to bi bila treća velika promena vlasti. Šta bi se u tom slučaju dešavalo, da li bi vlast pribegla nekim nerezonskim potezima, kako to insinuiraju iz opozicije, teško je proceniti. Vučić je nedavno govorio o takvom scenariju:
“Moguće je da izgubimo izbore, ali ćemo mi, ipak, da prebrojimo glasove. Kad pobede na izborima, ja ću im čestitati i iste večeri ću reći da su najgori mogući došli na vlast. Smejaću im se u lice sve vreme i iz pritvora i iz zatvora i iz groba, prkosno i ponosno“, rekao je Vučić tokom jedne od poseta gradovima Srbije u poslednje vreme, koje neodoljivo podsećaju na predizbornu kampanju za izbore koji još nisu raspisani.
Drugi scenario, koji se smatra najmanje verovatnim, jeste da jedna od strana koje učestvuju na izborima ubedljivo pobedi, uprkos istraživanjima koja pokazuju da nijedna lista nema natpolovičnu većinu. U tom slučaju, bilo kakva vrsta negativne reakcije, protesta ili demonstracija je malo verovatna, jer je ubedljivu pobedu nemoguće osporavati bilo kakvim tvrdnjama.
Izbori su način rešavanja sukoba
U slučaju da SNS pobedi, ako je verovati istorijskim analogijama iz ne tako davne istorije, protesti se ponovo mogu očekivati, ma koliko se činilo da je splasnula energija okupljanja na ulicama. Ali takvi protesti, ma koliko masovni bili ili ma koliko, ne daj bože, nereda izazvali, ne mogu da promene faktičko stanje, što se pokazalo svaki put u novijoj istoriji do sada.
Drugi mogući okidač je u direktnoj vezi sa prvim, a to su nerealna očekivanja. Brojne ankete o predizbornom raspoloženju koje su se pojavljivanje do sada mogle bi da zavedu birače, pa da se „sudare“ sa objavljenim rezultatima izbora. U vezi sa tim je i treći okidač, jer onda postoji mogućnost da tvrdnje o izbornim manipulacijama, krađama glasova, „mrtvim ljudima koji glasaju“, lažno prijavljenim glasačima, i sve ostale tvrdnje koje se pominju već nekoliko izbornih ciklusa unazad, zapravo budu objašnjenje za razliku između onoga što su pokazala pojedina istraživanja i onoga što prebroji Republička izborna komisija. Tako bi proklamovana odbrana glasova i izbornih rezultata, odnosno borba protiv krađe glasova, mogla da bude okidač za proteste. Postizborni protesti sa ovakvim povodom zapravo su do sada, moglo bi se reći opet gledajući na istorijske primere, jedini bili uspešni – tokom demonstracija 1996/1997. zbog krađe glasova na lokalnim izborima, kao i 5. oktobra 2000. godine. Međutim, tadašnji opozicioni akteri koji su poveli proteste imali su u rukama nešto što bi bilo valjan dokaz i na sudu – prepravljane zapisnike sa biračkih mesta.
Da su izbori način rešavanja sukoba, tvrde u svom naučnom radu Adam Prževorski, profesor na departmanu za politiku Univerziteta u Njujorku, i Si Tjanjang, profesor Univerziteta u Pekingu, iako dodaju, što pomalo zastrašujuće zvuči, da su to, istorijski gledano, tek odnedavno.
„Od 1788. kada su održani prvi izbori u SAD, do 2009. godine, vlade širom sveta su se menjale kao rezultat 577 pučeva i 544 izbora“, objašnjavaju oni. Ipak, u njihovom radu može se videti ono što bi mogla da bude pouka i za srpsku situaciju.
„Izbori se dešavaju u specifičnim društvenim kontekstima koji se značajno razlikuju po intenzitetu sukoba. Neka društva su veoma homogena, dok su druga duboko podeljena ekonomskim, verskim, etničkim ili regionalnim podelama. Stoga, obim onoga što nazivamo `političkom polarizacijom` – udaljenost između idealnih politika stranaka – varira u zavisnosti od društva. Pa ipak, ceo spektar sukobljenih interesa ne mora biti u pitanju na izborima. Stranke mogu ublažiti svoje stavove kada se takmiče na izborima, dok supermajoritarne institucije, poput dvodomnog sistema ili izvršnog veta, ili antimajoritarne institucije, poput ustavnih sudova ili nezavisnih centralnih banaka, mogu onemogućiti neke ekstremne politike. Dakle, iako ulozi na izborima – razlika u korisnosti povezana sa njihovim ishodima – zavise od intenziteta sukoba, oni mogu biti moderirani političkim institucijama“, navode Prževorski i Tjanjang. Ukratko – jake institucije moraju da rešavaju sve političke sporove u državi, pa i one izborne.
