Da li je danas moguće postići konsenzus o vitalnim interesima za Srbiju i šta jeste nacionalno pitanje o kome ne bi trebalo da postoje podele političkih aktera, u anketi NIN-a odgovaraju Vladimir Đukanović, poslanik Srpske napredne stranke, Borislav Antonijević, poslanik pokreta Mi, snaga naroda, Stefan Krkobabić, poslanik PUPS-a, Miloš Parandilović, poslanik Narodnog pokreta – Novo lice Srbije, Uglješa Marković, poslanik Socijalističke partije Srbije, i Slobodan Cvejić, poslanik Srbija centra
Vladimir Đukanović, poslanik Srpske napredne stranke
NIN / Milan Ilić
Ne postoji mogućnost dogovora zato što su razlike u razmišljanjima šta je nacionalni interes ideološke i koncepcijske. Ono što je za nas nacionalni interes, za drugu stranu izaziva gađenje, jer ona je u biti antinacionalna. Njih čak i ne zanima država, već je ona za njih običan prostor u kome je bitno da vlada njihova ideologija, a sama država, njena istorija, tradicija, teritorija, za njih su nevažni.
Slobodan Cvejić, poslanik Srbija centra
TANJUG / Zoran Žestić
Da bi se nešto zvalo nacionalnim interesom, to treba da nosi pečat identitetskog, što znači kulturnog određenja. Kulturu stvara i neguje čovek organizovan u neku zajednicu i usmeravan nekim normama. Dakle, nema kulture, ni kao artefakta, ni kao sećanja, ni kao komunikacije bez živog i zdravog čoveka. Sasvim je lako odrediti šta treba da bude primarni nacionalni interes – to su čovek i zajednice, pre svega njihove bazične egzistencijalne, a potom i kulturne potrebe. Ono što su radikali i socijalisti uradili sa ovom zemljom, najpre 1990-ih, a potom u „neo“ varijanti i od 2012, tako što su jeftinom nacionalističkom propagandom gurali nacionalni identitet Srba, a posledično i manjinskih naroda u Srbiji, ka ekstremnoj, šovinističkoj formi, duboko je oslabilo Srbiju i ugrozilo opstanak srpskog naroda. Dok su politizovali nacionalna osećanja građana Srbije, temeljno su rasturali privredu i preduzetništvo, rasprodavali prirodne resurse, urušavali institucije i slabili međunarodni ugled zemlje. Odvojili su nacionalno od egzistencijalnog i stvarajući lažnu sliku o uspešnoj Srbiji prikrili činjenice da nas je sve manje i da nam je životni standard loš. Iz opisanog se prepoznaje šta treba da bude nacionalni interes oko koga je potreban konsenzus: jaka privreda, funkcionalne institucije, zdravi i obrazovani građani, slobodni mediji, nesputano kulturno stvaralaštvo. Na ove dve vizije i dve politike su konstituisane dve političke zajednice u Srbiji koje su u nepomirljivom sukobu, a najveća prepreka prevazilaženju ovog dubokog konflikta je vladajuća kriminalno-politička oligarhija koja kontroliše skoro sve resurse i moć u zemlji.
Borislav Antonijević, poslanik pokreta Mi, snaga naroda
NIN / Snežana Krstić
Smatram da Srbija ima jasne nacionalne interese o kojima je potreban dogovor, ali da je naš veliki problem što o njima nemamo politički konsenzus. Za mene su to pre svega očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, zaštita interesa srpskog naroda na Kosovu i Metohiji i u regionu, bezbednost države, ekonomski razvoj, energetska stabilnost i, možda najvažnije, demografski opstanak Srbije. Vlast i opozicija ne moraju da se slažu oko načina na koji će se ti interesi ostvarivati, ali moraju da postoje temeljne stvari oko kojih neće biti političke trgovine. Nacionalni interes mora biti iznad interesa svake vlasti i svake stranke.
Konsenzusa nema zato što smo gotovo sva državna pitanja pretvorili u stranačka. Vlast svoju politiku često predstavlja kao jedini nacionalni interes, dok opozicija ponekad sve što vlast radi odbacuje samo zato što dolazi od vlasti.
Stefan Krkobabić, poslanik PUPS-a
NIN / Milan Ilić
U politici su mnoge stvari prolazne, ali su nacionalni interesi večni.
Srbija u drugoj četvrtini 21. veka ima prepoznatljive vitalne nacionalne interese oko kojih ne bi smela da postoji podela na našoj političkoj sceni, odnosno u društvu u celini. Kosovo i Metohija kao neotuđivi deo Srbije, Srbija kao buduća članica Evropske unije i održivi ekonomski rast i razvoj – to vidim kao vitalne interese naše zemlje oko kojih bi trebalo da postoji širok konsenzus. Posebno bih tu istakao važnost održivog razvoja, koji nije i ne sme biti isključivo u funkciji slobodnog tržišta, već ima snažnu socijalnu komponentu, sa akcentom na težnji ka izgradnji pravednog i solidarnog društva.
Rekao bih da ne postoji konsenzus među svim relevantnim političkim i društvenim akterima u Srbiji oko ovih vitalnih nacionalnih interesa. To je paradoksalno jer, ponavljam, volja većine građana nas vodi ka jasnoj želji da se ti interesi zaštite i razvijaju. Upravo je predsednik Srbije Aleksandar Vučić taj koji već duže vreme poziva na dijalog, ali i neko ko je jasno, precizno i nedvosmisleno trasirao put odbrane nacionalnih interesa nakon mnogo godina. Nažalost, sa druge strane imamo minorne i marginalne političke pokrete koji poznaju isključivo svoje, uske, lične i grupne interese.
Uglješa Marković, poslanik Socijalističke partije Srbije
Ustupljene fotografije / Ustupljena fotografija
Ako izuzmemo natalitet kao ekonomsku kategoriju, ali i nacionalni interes mišljenja sam da postoje dva pitanja oko kojih bi trebalo da postoji konsenzus svih.
To su pitanja odbrane našeg teritorijalnog integriteta, odnosno pitanje KiM i odbrana Dejtonskog sporazuma, tj. prava i položaja Republike Srpske. Na njima se ne prelama samo pitanje našeg naroda već i međunarodnog prava.
Zato je važno da oko tih pitanja postoji konsenzus kako svih političkih činioca tako i ostalih stubova jednog društva, a tu mislim na, Srpsku pravoslavnu crkvu, SANU, Univerzitet i inteligenciju. Ova pitanja traže kao i sam natalitet, da bi dali rezultate, strategiju, strpljenje i mudar pristup kako bi na dug rok bili vidljivi rezultati.
Nažalost, mi oko tih pitanja nemamo konsenzus. Nadam se i imam prava da verujem da stasavaju generacije novih kako političara, tako i intelektualaca i profesora koji će imati jedinstveniji stav o ovim pitanjima . Socijalistička partija Srbije ostaje pri tim stavovima odbrane državnih i nacionalnih interesa.
Miloš Parandilović, poslanik Narodnog pokreta Srbije – Novo lice Srbije
NIN / Snežana Krstić
U svakoj normalnoj zemlji bi trebalo da postoji konsenzus oko najvažnijih državnih i egzistencijalnih pitanja poput očuvanja teritorijalnog integriteta, ekonomskog napretka, borbe protiv kriminala i korupcije. Međutim, mi danas u Srbiji nemamo normalnu i demokratski izabranu vlast, već one koji rade jedino u korist svojih džepova i opstanka na vlasti, a ne u intereseu građana Srbije. Svaka saradnja sa njima na bilo kom polju bi bila pogubna po opozicione aktere i predstavljena kao kolaboracionistička, čak i ako bi bila inspirisana najboljim namerama za srpski narod, jer kada vlast radi preko 95 odsto stvari štetnih za građane, teško je podržati i onih pet odsto, jer bi ih onda na neki način abolirali za sve negativne aspekte njihove vladavine. Jednostavno, u duboko poremećenom i obolelom sistemu nemoguće je napraviti konsenzus sa onima koji su ta oboljenja društva izazvali. Pored toga, vlast neretko svaku kritiku predstavlja kao napad na državu, pa je u takvoj atmosferi teško doći do bilo kakvog dijaloga. Njima je sloboda mišljenja među najvećim neprijateljima, pa su zato zaveli medijsku diktaturu i uništili kulturu dijaloga kroz institucije.
