U trenutku kada ovaj broj NIN-a odlazi u štampu, predsednik Narodne skupštine još nije izabran, ali Srbija jeste 17. novembra dobila petnaesti saziv parlamenta od obnove višestranačja. Time je na scenu stupio i novi raspored političkih snaga koji predstavlja jednu od značajnijih promena u novijoj istoriji srpskog parlamentarizma. Posle četrnaest godina dominacije Srpske napredne stranke, skupštinsku većinu preuzela je Studentska lista, sa 140 od ukupno 250 poslaničkih mandata, čime je stekla mogućnost da samostalno odlučuje o skupštinskim pitanjima. Lista „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija“ ima 103 mandata, dok je preostalih sedam pripalo manjinskim listama.
Već sam početak konstituisanja parlamenta pokazao je da se politička promena neće odvijati samo kroz brojanje mandata i raspodelu funkcija. Pre početka sednice, u Pionirskom parku okupili su se građani koji su predstavnike Studentske liste, kao svoje narodne tribune kojima su ukazali poverenje, ispratili do ulaska u parlament. Svečarsku atmosferu, međutim, zasenio je incident u kojem je glumici i poslanici Lidiji Vukićević, prilikom ulaska u zgradu Skupštine, žena prosula jogurt na glavu. Tako je, pre nego što je parlament počeo da radi u punom kapacitetu, postalo jasno da će se politički sukobi sa ulica i iz javnog prostora preseliti i u njegovu unutrašnjost.
Početak sednice obeležile su duže pauze, a predstavnici nove većine isticali su da je neophodan efikasniji rad Skupštine. Posle pauze od dva i po sata, tokom koje su formirane poslaničke grupe i dostavljeni predlozi kandidata za predsednika parlamenta, otvoreno je pitanje izbora prvog čoveka zakonodavne vlasti.
Studentska lista predložila je Aleksandra Čupića, docenta Saobraćajnog fakulteta, dok je lista „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija“ kandidovala Stojana Radenovića, najstarijeg poslanika, koji je inače predsedavao konstitutivnom sednicom.
Istovremeno su formirane i poslaničke grupe: Studentsku listu predvodi Jovo Bakić, dok je na čelu poslaničke grupe „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija“ Aleksandar Vučić. Bakića će u parlamentu zamenjivati Aleksandra Štimac, a Vučića Milenko Jovanov.
Igre bez granica
NIN / Zoran Ilić Aleksandar Čupić u Skupštini
Obrazlaganje kandidatura za predsednika Narodne skupštine pokazalo je i da se ne vodi samo borba za funkciju, već i za tumačenje toga šta bi trebalo da preporuči predložene kandidate za mesto prvog čoveka najvažnijeg zakonodavnog tela u zemlji.
Kandidaturu Aleksandra Čupića obrazlagao je poslanik Studentske liste Jugoslav Gašić, koji je poručio da autoritet budućeg predsednika parlamenta treba da počiva na moralnom integritetu. Predstavljajući Čupića kao spoj domaćinskog iskustva i naučničkog habitusa, Gašić je njegovu kandidaturu označio kao „čast i istorijsku obavezu“.
Gašić je govorio i o potrebi da se skupštinski rad izvede iz onoga što je nazvao „cirkuskom predstavom“ i vrati ozbiljnosti koju, prema njegovim rečima, predstavnički dom mora da ima.
S druge strane, šef opozicione poslaničke grupe „Ujedinjena Srbija“ Aleksandar Vučić je kandidaturu Stojana Radenovića branio pre svega njegovim naučnim ugledom. Istakao je da Radenović ima više naučnih dela nego svih 250 poslanika zajedno, da je reč o tolerantnom, trpeljivom, ozbiljnom i odgovornom čoveku, kao i da je svojim radom doprineo poziciji Srbije na Šangajskoj listi. Naučni opus kandidata tako je postao glavni argument u prilog njegovom izboru.
TANJUG / OLIVER BUNIĆ (STF)
Međutim, obrazlaganje kandidature ubrzo je preraslo u raspravu o samom načinu vođenja sednice. Vučićevo izlaganje trajalo je oko sat i 40 minuta, a Jovo Bakić je, pozivajući se na Poslovnik, ukazao na nesrazmeru između vremena posvećenog kandidatu i ostalih tema. Prema Bakićevom računanju, o samoj tački dnevnog reda – izboru predsednika parlamenta – Vučić je govorio svega dva i po minuta. Bakić je zamerio predsedavajućem Radenoviću što nije reagovao na udaljavanje od teme.
Zanimljivo je svakako bilo i to što je Radenović, koji je predsedavao kao najstariji poslanik konstitutivnom sednicom, istovremeno bio kandidat za funkciju o kojoj se raspravlja.
Imajući u vidu da Studentska lista raspolaže sa 140 mandata, a da je za izbor potrebno najmanje 126 glasova, sve ukazuje na to da će tu funkciju preuzeti njen kandidat Aleksandar Čupić. Formalni izbor do zaključenja ovog broja NIN-a, međutim, još nije obavljen, pa je i ovaj saziv ušao u istoriju sa neobičnom slikom: parlament je konstituisan, poslanici su položili zakletvu, kandidati su poznati, ali institucija još čeka čoveka koji će njome predsedavati.
Ni kafa zajedno popijena
NIN / Jugoslav Vlahović
Ono što je bilo jedan od najvećih utisaka konstitutivnog zasedanja jeste da je prvo suočavanje dva najveća takmaca na oktobarskim izborima u skupštinskim klupama proteklo u atmosferi vidljive distance. Nije bilo pokušaja neposrednog kontakta, a na skupštinskim hodnicima činilo se da su se politički protivnici trudili da izbegnu susrete i međusobno se mimoiđu.
U prethodnim sazivima, uprkos oštrim polemikama, moglo se videti da za istim stolom sede i oni koji su se za govornicom nazivali najtežim imenima. Dešavalo se da i politički protivnici, pa i oni koji su u javnosti važili za zaklete neprijatelje, u skupštinskom restoranu zajedno popiju kafu, razmene nekoliko rečenica ili se makar pozdrave u hodniku. Ta vrsta neformalne komunikacije nije značila pomirenje, niti je ublažavala političke razlike, ali je pokazivala da parlament može da bude zajednički prostor i onda kada su političke pozicije nepomirljive.
Sudeći po onome što se moglo videti na konstitutivnoj sednici, takvog druženja između aktuelne vlasti i opozicije nije bilo. Poslanici dve najveće grupacije držali su distancu, kao da između njihovih klupa postoji nevidljiva granica koju niko ne želi da pređe i kao da je ona striktna podela koja je vladala u društvu poslednjih godina na konstitutivnoj sednici ušla i u parlament. Možda će vreme pokazati da je taj jaz ipak premostiv, ali prvi utisak je da će se u ovom sazivu politički animozitet teško zadržati samo za skupštinskom govornicom. A parlament bi, po svojoj prirodi, trebalo da bude upravo suprotno: mesto na kojem se politički protivnici ne moraju voleti, ali bi trebalo da budu spremni da razgovaraju.
Parlament kao mera moći
Ono što je svakako zanimljivo za parlamentarni život Srbije jeste da posle dužeg vremena građani imaju parlament u kojem vlast ima dovoljno mandata da samostalno donosi zakone i odluke, ali naspram sebe ima i brojčano snažnu i iskusnu opoziciju sa 103 poslanika, što svakako menja dosadašnju dinamiku skupštinskog života.
Podsećanja radi, sadašnja opozcija, a donedavna vlast SNS imala je samostalnu većinu u desetom, jedanaestom, dvanaestom i četrnaestom sazivu i daleko slabiju opoziciju od one koju oni danas predstavljaju. U trinaestom, konstituisanom 2022. godine, raspolagali su sa 120 poslanika, pa su većinu obezbeđivali u saradnji sa Socijalističkom partijom Srbije. Sada se, prvi put posle dužeg perioda, politička težišta u parlamentu pomeraju u drugačijem smeru.
Međutim, parlamentarna većina, koliko god bila važna, nije isto što i parlamentarna vlast u svom punom ustavnom značenju. Broj mandata jeste aritmetika političke moći, ali Narodna skupština nije samo mesto na kojem se ta aritmetika potvrđuje. Ona je najviše predstavničko telo i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti u Republici Srbiji. Donosi i menja Ustav i zakone, usvaja budžet, bira Vladu, nadzire njen rad i kontroliše službe bezbednosti, a učestvuje i u izboru niza najviših državnih funkcionera.
NIN / Đorđe Kojadinović
Zato ni izbor predsednika Narodne skupštine nije puka kadrovska raspodela unutar pobedničke liste. Predsednik predstavlja parlament, saziva sednice, utvrđuje predlog dnevnog reda, predsedava raspravama i stara se o primeni Poslovnika. Njegova funkcija ima organizacionu, proceduralnu i političku dimenziju. Od načina na koji vodi sednice, tumači pravila i obezbeđuje prava poslaničkih grupa zavisi da li će parlament biti prostor stvarnog političkog nadmetanja ili tek institucija u kojoj se formalno potvrđuju odluke većine.
Postoji, međutim, još jedan razlog zbog kojeg ova funkcija ima posebnu državnu težinu. Prema članu 120 Ustava, kada je predsednik Republike sprečen da obavlja dužnost ili mu mandat prestane pre isteka vremena na koje je izabran, zamenjuje ga predsednik Narodne skupštine, najduže tri meseca. Predsednička fotelja u parlamentu, dakle, nije samo mesto sa kojeg se rukovodi sednicama. Ona je i jedna od tačaka ustavne stabilnosti države.
Podsećanja radi, prelomna promena u istoriji obnovljenog srpskog parlamentarizma dogodila se donošenjem Ustava Republike Srbije 28. septembra 1990. godine. Njime je napušten delegatski sistem i vraćen poslanički model, a Narodna skupština dobila je sastav od 250 narodnih poslanika, koliko ima i aktuelni saziv. Prvi višestranački parlamentarni izbori posle Drugog svetskog rata održani su u decembru iste godine. Socijalistička partija Srbije osvojila je 194 mandata, dok su se u parlament vratile i druge političke stranke i grupe građana. Prvi predsednik Narodne skupštine u višestranačju bio je Slobodan Unković. Njega je na toj funkciji u prvom sazivu zamenio Aleksandar Bakočević.
Svi predsednici parlamenta
Tako je formalno obnovljen višestranački sistem, što nije značilo automatski i uspostavljanje ravnoteže političke moći. Izborna konkurencija i institucionalni pluralizam razvijali su se u uslovima izrazite dominacije tadašnje vladajuće Socijalističke partije Srbije. Već tada se pokazalo da postojanje više političkih stranaka samo po sebi ne garantuje ravnopravnost političkih aktera, kao što ni postojanje parlamenta ne znači nužno da je on i središte odlučivanja. U narednim godinama drugim, trećim i četvrtim sazivom Narodne skupštine predsedavali su kadrovi SPS-a Zoran Lilić, Zoran Anđelković i Dragan Tomić, koji je bio predsednik parlamenta sedam godina.
Dominacija socijalista završena je petooktobarskim promenama 2000. godine, posle kojih je parlament ušao u novu fazu višestranačkog života. Na izborima održanim u decembru te godine, Demokratska opozicija Srbije osvojila je 176 od 250 mandata, čime je dotadašnji odnos političkih snaga iz temelja promenjen. Međutim, široka koalicija koja je ujedinila različite stranke u borbi protiv Miloševićevog režima nije značila i njihovu dugoročnu političku homogenost. Naprotiv, razlike unutar DOS-a postajale su sve vidljivije, a parlament je postao prostor u kojem su se prelamali sukobi oko pravca reformi, odnosa prema prošlosti i budućeg ustrojstva države.
Petim sazivom, konstituisanim u januaru 2001. godine, najpre je predsedavao Dragan Maršićanin, a od decembra iste godine Nataša Mićić, koja je tu funkciju obavljala do kraja saziva. U narednom, šestom sazivu, kratko je predsedavao Maršićanin, a potom Predrag Marković. Sedmi saziv obeležio je neobičan početak: za predsednika je najpre izabran Tomislav Nikolić, ali se na toj funkciji zadržao svega pet dana, da bi ga, nakon postizanja dogovora o novoj parlamentarnoj većini, nasledio Oliver Dulić.
Drugačija raspodela
NIN / Đorđe Kojadinović
Izbori iz januara 2007. pokazali su da je politička scena postala izrazito fragmentisana. Vlast je uspostavljena dogovorom Demokratske stranke, Demokratske stranke Srbije, Nove Srbije i G17 plus, što je još jednom pokazalo da najveći broj poslaničkih mesta ne znači automatski i mogućnost preuzimanja izvršne vlasti. U osmom sazivu, konstituisanom posle izbora u maju 2008. godine, predsednica parlamenta bila je Slavica Đukić Dejanović. Vladu su formirale koalicija okupljena oko Demokratske stranke, Socijalistička partija Srbije i stranke manjina.
Taj period, od petooktobarskih promena do izbora 2012. godine, obeležili su smenjivanje koalicionih većina, politička pregrupisavanja i parlament u kojem nijedna velika stranka nije mogla da zanemari potrebu za partnerima. Predsednici parlamenta – od Maršićanina i Mićić, preko Markovića i Dulića, do Slavice Đukić Dejanović – dolazili su iz različitih političkih stranaka, a njihov izbor bio je neposredno povezan sa dogovorima o skupštinskoj većini. Izbori 2012. označili su novu prekretnicu: koalicija okupljena oko Srpske napredne stranke osvojila je najviše mandata, a formiranjem vlade sa socijalistima i drugim partnerima započela je nova etapa političke dominacije. Za predsednika parlamenta u devetom sazivu izabran je Nebojša Stefanović. U desetom i jedanaestom sazivu parlament je vodila Maja Gojković. Dvanaesti saziv obeležio je Ivica Dačić, trinaesti Vladimir Orlić, a četrnaesti Ana Brnabić. Petnaestim će, po svemu sudeći, predsedavati Aleksandar Čupić.
Narodna skupština kao dom demokratije
Ova hronologija nije samo spisak imena. Ona svedoči o promenama političke moći, odnosu većine i opozicije, ali i o tome koliko je položaj predsednika parlamenta zavisio od šireg političkog konteksta. U nekim sazivima skupštinska većina bila je stabilna i komotna, u drugima je zavisila od koalicionih dogovora i podrške manjinskih stranaka.
Ovaj petnaesti saziv donosi drugačiju raspodelu snaga. Samim brojem mandata koji je dobila nova vlast, ali i onim koji ima opozicija, prvi put posle dužeg perioda menja se ne samo parlamentarna većina, već i politički položaj Aleksandra Vučića, koji je, nakon prestanka predsedničke funkcije i dominantne uloge u vlasti, ušao u parlament kao šef poslaničke grupe najjače opozicione stranke.
Ono što ostaje kao pitanje koje je šire od raspodele funkcija jeste – da li će promena većine doneti i promenu političke kulture? Istorija parlamentarizma pokazuje da se snaga jedne skupštine ne meri samo brojem zakona koje usvoji, niti brzinom kojom završava sednice. Njena suština je u sposobnosti da različite političke interese uvede u institucionalni okvir, da većinu učini odgovornom, a manjini omogući da bude saslušana.
Parlament, ma kako da su se neke vlasti u Srbiji do sada tako ponašale, ipak nije vlasništvo pobednika na izborima. Većina ima pravo da odlučuje, ali nema pravo da ukine smisao opozicije. Opozicija, takođe, ima pravo da osporava odluke vlasti, ali njena uloga nije da negira samu instituciju u kojoj učestvuje. U tome je razlika između parlamenta kao zajedničkog političkog prostora i parlamenta kao pozornice na kojoj se samo smenjuju monolozi.
Ispit za parlamentarizam
Čini se da će se istorijski značaj petnaestog saziva meriti ne samo promenom političkih aktera, već i odgovorom na mnogo ozbiljnije pitanje: da li će Narodna skupština postati mesto na kojem se vlast kontroliše, argumenti sučeljavaju i odluke donose kroz institucije – ili će se, bez obzira na to ko sedi u većini, nastaviti praksa u kojoj je parlament samo pozornica, a stvarna politička moć nalazi se izvan njegovih zidova.
U tom smislu, petnaesti saziv ne počinje samo izborom novog predsednika parlamenta,koji bi trebalo da bude prvi među jednakim narodnim predstavnicima. Počinje ispitom iz parlamentarizma. A prvi utisak, da su poslanici ušli u istu zgradu, ali ne i u isti politički prostor, nije naročito ohrabrujući. Međutim, istorija institucija ne završava se prvim utiskom. Ona se piše svakim narednim danom rada, načinom na koji se poštuju pravila, priznaje politički protivnik i prihvata činjenica da većina nije isto što i država.
