Istorija

Imovinu ostavili siromašnima, a Kraljevu trajan primer dobročinstva: Tatija i Anđelko Savić

Imovinu ostavili siromašnima, a Kraljevu trajan primer dobročinstva: Tatija i Anđelko Savić

Istoriju jednog grada ne čine samo veliki politički događaji, javna zdanja i poznate ličnosti. Njen dragocen, ali često zaboravljen deo predstavljaju ljudi koji su svoj rad, imovinu i lična uverenja stavili u službu zajednice. Među takvim dobrotvorima Kraljeva posebno mesto pripada bračnom paru Anđelku i Tatiji Savić.

Kako navodi istoričar Tripo D. Spahić, Anđelko Savić bio je ugledni trgovac koji je materijalni položaj stekao radom, preduzimljivošću i trgovačkim umećem. Posedovao je zemlju i poslovne objekte u Kraljevu i Kruševcu, među kojima su se nalazile trgovačke radnje, pekara i kafana.

Posle Prvog svetskog rata Anđelko se sa suprugom Tatijom preselio u Beograd, ali vezu sa Kraljevom nije prekinuo. Naprotiv, u poslednjim godinama života nastojao je da imovina koju je stekao dobije trajnu humanitarnu namenu.

Testamentom iz 1924. godine svoja dobra namenio je dobrotvornim svrhama. Posebno mesto u zaveštanju imala je kafana sa poslovnim i pomoćnim prostorijama površine oko 180 kvadratnih metara. Objekat je obuhvatao radnje, pekaru, prostor za putnike i veliki podrum za vino. Anđelkova volja bila je da se prihodi od te imovine koriste za pomoć siromašnim učenicima, kao i iznemoglim starcima i staricama.

Anđelko Savić preminuo je 30. oktobra 1924. godine. Njegovo zaveštanje bilo je više od običnog raspolaganja imovinom — predstavljalo je svedočanstvo o društvenoj odgovornosti i uverenju da privatno stečeno bogatstvo treba da posluži onima kojima je pomoć najpotrebnija.

Posle njegove smrti, Tatija Savić nastavila je da čuva uspomenu na supruga i njegovu dobrotvornu misiju. Uoči 1936. godine vratila se u Kraljevo, gde su Anđelkovi posmrtni ostaci položeni u novopodignutu porodičnu grobnicu.

Tatija je i sama ostavila značajan dar gradu. Crkvi Svete Trojice u Kraljevu poklonila je zvona, koja su postala deo duhovnog života grada. Njen prilog svedočio je o dubokoj pobožnosti, ali i želji da uspomena na supruga bude sačuvana kroz delo namenjeno čitavom narodu.

Preminula je 1941. godine i sahranjena je pored Anđelka. Njihova zajednička grobnica ostala je materijalni trag jednog bračnog života, ali i trajnog opredeljenja za dobročinstvo.

Nasleđe Tatije i Anđelka Savića podseća da se vrednost čovekovog života ne meri samo onim što je stekao, već pre svega onim što je odlučio da ostavi drugima.

Language