Spasoje Tomić: Ne odričemo se nijednog našeg srpskog generala

Istorija je srpskom narodu često ispisivala sudbinu koja nije bila nimalo laka, a naše sjećanje, koliko god teško bilo, nikada nije smjelo da podliježe tuđim sudnicama, političkim trgovinama i jeftinim izgovorima onih koji bi da nam prekroje svijest i savjest. U vremenu kada se od Srba traži da zaborave sopstvene žrtve, da se stide svojih branilaca i da pred svakim tuđim ambasadorom poviju glavu, naša je dužnost da ostanemo uspravni. Zato sa punom odgovornošću i čistog obraza kažemo, ne odričemo se nijednog našeg srpskog generala.

Srpski integralizam ne poznaje granice na Drini, niti podjele koje su nam nametale ideologije razdora. Za nas postoji samo jedan, jedinstveni srpski narod, od Banjaluke i Beograda, pa sve do Nikšića i naše mučeničke Metohije i raspetog Kosova. Kada napadnu generala Lazarevića, heroja sa Košara i Paštrika, koji je branio srpski kućni prag oni ne napadaju samo njega lično, oni napadaju odbranu naše kolektivne časti. Isti je slučaj sa generalom Šljivančaninom, koji je sa svojim vojnicima u Vukovaru branio goli opstanak našeg naroda od revizionističkih aveti prošlosti.

Šta tek reći za generala Pavkovića i komandanta Mladića? Ljude čija su imena postala sinonim za otpor jednom nepravednom svjetskom poretku. Rat se ne dobija u salonima NVO lažnih mirovnjaka, već na frontu gdje se čuva opstanak naroda. General Mladić je u najtežim trenucima sačuvao srpski narod od novog genocida u Bosni i Hercegovini, a general Pavković je sa svojom vojskom stao na crtu najmoćnijoj vojnoj alijansi svijeta. Za nas oni nisu ratni zločinci, kako bi to htjeli da prikažu oni koji su nam bombardovali zemlju i otrovali djecu osiromašenim uranijumom, već istinski narodni heroji.

I upravo tu se dokazuje sva licemjerje takozvanih „građanista“, NVO grantopreža u Srbiji i Crnoj Gori, te kompletne drugosrbijanske autošovinističke scene. Za njih je svaki Srbin koji brani svoje kriv, a svaki tužilac iz Haga u pravu. Ti duhovni naslednici onih koji bi da se odreknu svega svetog od crkve i jezika do svojih vojskovođa,duboko preziru sopstveni narod, jer u njemu vide podsjetnik na sopstvenu malenkost i beskičmenjaštvo. Njihovo mišljenje nas, međutim, zanima tačno onoliko koliko je vrijedno, nimalo.

Srpski narod u Crnoj Gori i Srbiji mora jednom za svagda da prestane da se izvinjava što postoji. Kada zaboravimo svoje generale, odrekli smo se svoje budućnosti. Zato njihova imena ostaju upisana u istoriji naše nacionalne svijesti i savjesti, kao podsjetnik da sloboda ima cijenu, ali da se obraza nikada ne prodaje.