Građani Islanda su prošlog vikenda odbili na referendumu predlog da se ponovo otvore pregovori o članstvu te zemlje u Evropskoj uniji (EU). Prema rezultatima, protiv je bilo više od 52 odsto birača, čime je zaustavljena mogućnost da Island postane 28. članica EU. Ovaj referendum je s velikom pažnjom praćen ne samo unutar Unije, već i šire, pa je tako u Srbiji pokrenuta debata da li i kod nas vlast pred građane može izaći s pitanjem o daljem evropskom putu. Poznavaoci prilika pak ukazuju da je teško praviti paralelu između Islanda i Srbije.
Island je pregovore o pristupanju EU obustavio pre više od decenije, a prethodno je zatvorio 11 od 33 poglavlja o pristupanju. Iako su ankete poslednjih meseci davale prednost pristalicama približavanja EU, odnos snaga promenio se u samoj završnici kampanje. Proevropska opcija pobedila je samo u Rejkjaviku, sa oko 56 odsto glasova, ali sa manjom razlikom nego što su ankete očekivale. Rasprave uoči referenduma su obeležili pitanja životnog standarda, nacionalnog suvereniteta i zaštite ribolovnih područja… Vlada levog centra, koju predvodi socijaldemokratska premijerka Kristun Frostadoutir, prvobitno je nameravala da referendum održi 2027. godine, ali je plan ubrzan zbog pretnji američkog predsednika Donalda Trampa u vezi sa Grenlandom, koji se nalazi oko 300 kilometara od Islanda.
Island je deo šengenskog prostora i, zajedno sa Norveškom i Lihtenštajnom, Evropskog ekonomskog prostora, što mu omogućava pun pristup jedinstvenom tržištu EU. Istovremeno, Island je obavezan da primenjuje veliki deo evropskog zakonodavstva, iako nema pravo glasa u njegovom donošenju.
EPA / ANTON BRINK
“Ovo nije islandski Brexit”
Generalna sekretarka Evropskog pokreta u Srbiji Dragana Đurica kaže za NIN da je, pre svega, potrebno razjasniti da Islanđani nisu glasali protiv samog članstva u EU, već o tome da li da obnove pristupne pregovore.
“Rezultat je bio tesan: 52,8 odsto protiv i 47,2 odsto za, uz izuzetno visoku izlaznost od 82,6 odsto. Da su pregovori obnovljeni i završen sporazum o članstvu, o njemu bi se ponovo odlučivalo. Zato ovo nije ‘islandski Brexit’ niti jednostavno ‘ne EU’. Island je već duboko integrisan u Evropu i primenjuje evropske standarde i zakonodavstvo, kroz učešće u Evropskom ekonomskom prostoru, a član je i Šengena. Zato je njihov izbor mnogo uži nego naš – da li uz visok stepen postojeće integracije žele i puno članstvo, sa pravom odlučivanja u institucijama EU, ali i dodatnim obavezama. Najosetljivije pitanje je bilo i ostalo ribarstvo i kontrola prirodnih resursa, što objašnjava i znatno veći otpor u ruralnim delovima Islanda nego urbanim”, navodi Đurica i dodaje:
“Geopolitičke okolnosti jesu ojačale argument za EU: ruska agresija u Ukrajini, rast značaja Arktika i neizvesnost oko američke bezbednosne politike posebno su važni zemlji koja nema sopstvenu vojsku. Ali nisu potisnuli tradicionalni islandski oprez prema prenošenju nadležnosti na EU. Zato rezultat nije veliko iznenađenje, a i same ankete su pred referendum bile gotovo izjednačene. Važna je bila i ekonomija. Island je neposredno pred referendum imao inflaciju od 5,6 odsto i referentnu kamatu od 8 odsto. To je zapravo bio argument pristalica pregovora: mala islandska kruna donosi valutni rizik i veoma skupe kredite, pa je euro predstavljan kao potencijalno stabilnija opcija. Istovremeno, novi rast cena energenata pokazivao je da ni evrozona nije zaštićena od globalnih inflatornih šokova. Pritom je Island specifičan jer najveći deo električne energije proizvodi iz hidro i geotermalnih izvora, pa nije energetski zavisan poput većeg dela Evrope. Zato bih glavnu poruku referenduma sažela ovako: geopolitika je povećala privlačnost EU, ali nije poništila nacionalni ‘cost-benefit’ račun članstva. A činjenica da je gotovo polovina birača želela ponovno otvaranje pregovora posle više od decenije pokazuje da je evropsko pitanje na Islandu ponovo veoma živo.”
Otvaranje poglavlja u zastoju od 2021.
Referendum na Islandu pokrenuo je brojna pitanja, budući da zemlja neće nastaviti pregovore o članstvu, ali ima čvrstu saradnju sa EU. Zato se u našem regionu mogla čuti debata da li je nešto slično moguće i u slučaju država kandidata sa Zapadnog Balkana, ali i da li je ovakav refendum moguće sprovesti i u, recimo, Srbiji.
Srbija je, podsetimo, 2014. otpočela pregovore o članstvu u EU i dosad je otvorila 22 od 35 pregovaračka poglavlja, a zatvorila samo dva. Poslednje pregovaračko poglavlje je otvorila krajem 2021. Već dugo je na čekanju otvaranje klastera 3 – Beograd tvrdi da je tehnički spreman za otvaranje, ali da sve stoji iz političkih razloga. U te razloge, svakako, spadaju niska usklađenost Srbije sa spoljnom i bezbednosnom politikom Unije, koja se ogleda najpre u činjenici da je naša država jedina u ovom delu Evrope koja nije uvela sankcije Rusiji.
EPA / OLIVIER HOSLET
Dragana Đurica kaže da u ovom slučaju Srbija i Island nisu uporedivi. Naglašava da su Islanđani glasali samo o obnovi pristupnih pregovora, a i posle negativnog ishoda ostaju u Evropskom ekonomskom prostoru, jedinstvenom tržištu i Šengenu.
“Imaju četiri slobode, primenjuju veliki deo evropskog zakonodavstva i učestvuju u brojnim politikama i programima EU, iako nemaju pravo glasa kada se ta pravila donose. Srbija nema ništa slično: nije deo jedinstvenog tržišta, nema četiri slobode i mnogo je manje institucionalno i pravno integrisana, iako je upravo EU njen ubedljivo najvažniji ekonomski partner: na članice Unije ide oko 60 odsto naše robne razmene i najveći deo stranih investicija. Takođe, referendum o članstvu nije obavezna faza pristupanja i EU ga od Srbije ne zahteva. Ali kada jednog dana dođemo do članstva, moraćemo da menjamo Ustav zbog položaja prava EU, učešća Srbije u institucijama Unije i prava koja naši građani stiču kao građani EU. Za takve ustavne promene referendum će biti obavezan. Pravno bi to bio referendum o Ustavu, ali bi politički i praktično bio referendum o ulasku Srbije u EU. Zato bi eventualno srpsko ‘ne’ bilo neuporedivo opasnije od islandskog. Island ostaje u jedinstvenom tržištu i Šengenu. Srbija bi dovela u pitanje svoj glavni ekonomski, institucionalni i spoljnopolitički pravac, a da nema nikakav ozbiljan alternativni model. Za sadašnju vlast tu, zapravo, nema velike misterije: ona bi želela upravo ono što Island već ima, evropsko tržište, novac, investicije i slobodu kretanja, ali bez pune političke i reformske cene članstva. Odgovaraju joj benefiti evropske integracije, ali ne i evropska pravila kada zahtevaju nezavisne institucije, slobodne medije, poštene izbore, kontrolu javnih nabavki, vladavinu prava i spoljnopolitičko usklađivanje. Problem je u tome što Srbija nije Island: nema ni njegov položaj, ni njegov stepen usklađenosti, ni institucionalni kredibilitet da takav privilegovani aranžman jednostavno dobije”, navodi sagovornica NIN-a.
Zato, zaključuje ona, račun eventualnog odustajanja ne bi platila vlast nego građani i privreda.
“Rizik je dugoročna politička i ekonomska periferizacija Srbije, što u prevodu znači manje investicija i fondova, slabiji pristup evropskom tržištu, veća pravna i poslovna neizvesnost, sporije modernizovanje države i dalje udaljavanje od evropskog institucionalnog prostora. Drugim rečima, vlast možda zamišlja islandske koristi bez evropskih obaveza, ali bi Srbija mnogo verovatnije završila sa manje Evrope, manje investicija i manje uticaja, a sa više prostora za nekontrolisanu vlast kod kuće. Zato pravo pitanje nije samo ‘EU, da ili ne’, nego šta bi došlo posle eventualnog ‘ne’. Island na to pitanje ima vrlo konkretan odgovor. Srbija ga nema, a eksperiment sa traženjem neke navodne treće opcije mogao bi da bude izuzetno skup za ovu zemlju i nejne građane”, navodi Dragana Đurica.
EPA / EPA/OLIVIER MATTHYS
Šta je pokazalo poslednje istraživanje u Srbiji?
Bivša ministarka za evrointegracije Jadranka Joksimović kazala je za Euronews da nije iznenađena rezultatom referenduma na Islandu. I ona je, takođe, ukazala da Islanđani “već žive benefite onoga što je pristup EU”. Politiku proširenja EU ocenila je kao retorički živu, a suštinski disfunkcionalnu. Za Srbiju predlaže drugačiji redosled prioriteta.
“Mislim da evropske integracije za Srbiju u ovom trenutku bi trebalo da posluže kao najefikasniji mehanizam za unapređenje i stabilnost društvenih odnosa i institucija u Srbiji i reformski proces”, kazala je ona.
Podsetimo, istraživanje Centra za evropske politike (CEP) od pre nekoliko meseci pokazalo je da bi, u slučaju održavanja referenduma, za članstvo Srbije u EU glasalo 56,4 odsto građana koji imaju jasan stav. Ulazak Srbije u EU najviše podržavaju visokoobrazovani, a podrška opada sa nižim nivoom obrazovanja. Evropski put naše države najviše podržavaju mladi od 18 do 29 godina, a najmanja je podrška među starijima od 60 godina. S druge strane, skoro svaki četvri građanin veruje da Srbija nikada neće ući u EU, a samo 6,9 odsto veruje da će se to dogoditi pre 2030.
