Spasoje Tomić: Monofazno trofazni Ilija Srdanović je sveobuhvatni politički promašaj

Kada retorika doživi krah na javnoj sceni, ona rijetko pada sama jer sa sobom u ambis banalnosti povlači i logiku i elementarnu fiziku. Govornički nastup prvog sa liste „Studenti pobeđuju“, dr Ilije Srdanovića, ostaće upamćen kao primjer kako se ambiciozna politička koncepcija može pretvoriti u pseudointelektualni kratak spoj.

Između tri razloga i sedam tačaka

U pokušaju da izgradi uvjerljivu argumentaciju, govornik se oslanja na klasičan numerički trik. Praveći stend pa političku predstavu („Šta mislite koliko je razloga? Tri razloga!“), on pokušava da nametne utisak sistemskog razmišljanja.

Nakon toga slijedi sinteza

1. Prvi razlog: Sadrži „najsveobuhvatniji plan razvoja zdravstva u 7 tačaka“ koji treba da zacijeli sve boljke aktuelnog sistema.
2. Drugi razlog: Personalna osnova, navodno sačinjena od „najbolje grupe eksperata“ i studenata.
3. Treći razlog: Suštinska snaga samog programa.

Ipak, kada se ova formalna konstrukcija raščlani, postaje jasno da je sveobuhvatnost u ovom slučaju samo elegantna riječ za uopštenost. Navođenje sedam tačaka u okviru prvog razloga, uz konstantno ponavljanje istih fraza, više liči na retoričku egzibiciju nego na suštinski plan.

Monofazno trofazni pad

Najzanimljiviji dio ove političke disertacije na otvorenom mozgu podržavalaca SL predstavlja pokušaj metaforičkog objašnjenja snage programa. Uvod u treći razlog krunisan je strujnom analogijom tj poređenjem snage programa sa razlikom između monofazne i trofazne struje.

Metafore u političkom govoru imaju za cilj da složene koncepte približe zajednici, ali kada se termini iz fizike koriste bez jasne koncepcijske veze sa društvenim temama, metafora postaje karikatura. Umjesto da ilustruje veću efikasnost poređenje zdravstvene politike trofaznim priključkom djeluje kao neobičan retorički eksperiment koji je, umjesto svijetla, proizveo samo kratak spoj u glavi govornika a čini mi se i slušalaca kojima se obraćao.

Umjesto kao što to rade ozbiljni političari , pa ponude neki ozbiljan manifest, program, plan, ovdje je publici ponuđena konceptualna konfuzija upakovana u egoističku samouvjerenost. Mada to i nije teško nakon što smo bili a i sada smo svjedoci da su oni prihvatili Jova Bakića i parole pumpaj, dinstaj, flambiraj, pa nije ni čudo da je kroz ovakav pokušaj kombinacije brojeva, ekspertskih kvalifikacija i elektrotehničkih analogija impresioniraju prisutni na skupu , koji su smogli snage čak i da mu aplaudiraju. Naravno, ovo ostaje kao još jedan primjer kako se politička besjeda može zaplesti u sopstvenim metaforama i pretvoriti u amaterizam. Ili po onoj seriji „Lud, zbunjen, normalan“ kada Čombeta pitaju “ Ti si amater“ a on odgovara “ Ne mater je domaćica“ , tako i Ilija Srdanović ni manje ni više ima smisla za razumevanje politike i političkih procesa uopšte kao Čombe ili Refko kada im se postavi bilo kakvo smisleno pitanje ili zadatak.

Ilija Čombe baca smehotresne „političke bombe“ .