Kultura

Borislav Mihajlović Mihiz: Književnik čija dela čuvaju priču o jednom vremenu

Borislav Mihajlović Mihiz: Književnik čija dela čuvaju priču o jednom vremenu

Borislav Mihajlović Mihiz, književni kritičar i dramski pisac, rođen je na današnji dan, 17. oktobra 1922. godine, u Irigu.

Srpsku književnost i pozorište obeležio je svojim dramama, književnim kritikama i prepoznatljivim humorom.

Odrastao je uz oca Gojka, sveštenika i pčelara, i majku Vukosavu, poreklom iz vinogradarske porodice iz Ledinaca. Školovanje u Karlovačkoj gimnaziji donelo mu je klasično obrazovanje, ali i prve susrete sa kockom. Njegove godine u Sremu prekinuo je rat, koji ga je primorao da napusti zavičaj i život nastavi u Beogradu.

Pedesetih godina, kao kritičar NIN-a, podržavao je moderniste i književnu vrednost stavljao ispred ideološke podobnosti. Pisao je o Andriću, Radičeviću, Božiću i Marinkoviću, neposredno i oštro, bez akademske uzdržanosti. Zbog druženja sa Milovanom Đilasom, nekadašnjim visokim komunističkim funkcionerom koji je postao kritičar tadašnje vlasti, udaljen je iz redakcije. Profesionalni put nastavio je u Biblioteci Matice srpske, zatim je bio umetnički direktor Avala filma i radio u izdavačkoj kući „Prosveta“.

Kao dramski pisac istakao se delom „Banović Strahinja“, u kojem je epsku priču pretočio u dramu o milosti i moralnim izborima. Za nju je dobio Sterijinu nagradu i nagradu „Marin Držić“, a njena vrednost potvrđena je dugim životom na sceni.

U knjizi „Autobiografija o drugima“ Mihiz je kroz sećanja na prijatelje i savremenike opisao i vreme u kojem je živeo. Pisao je o susretima mladih beogradskih intelektualaca, letovanjima u Rovinju i kafanskim razgovorima uz karte i cigarete. Njegovu ličnost obeležavale su protivrečnosti: bio je sveštenički sin koji nije držao pridike i patriota koji je o nacionalnim temama govorio sa ironijom, bez uzvišenih reči. Gorko viđenje prošlosti sažeo je tvrdnjom da istorija nije učiteljica života, već smrti.

Preminuo je 15. decembra 1997. godine u Beogradu, a sahranjen je u Irigu, u grobnici svojih roditelja. Više od četvrt veka kasnije, njegova književna zaostavština svedoči o doslednosti autora za koga su sloboda mišljenja, iskrenost književnog suda i odgovornost prema jeziku bile nerazdvojne.

Language