Hrvatski premijer Andrej Plenković zakoračio je pred Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija i umesto da otvori neku temu zaista važnu za Hrvate, opet je pokazao prstom na Beograd. Kako prenose hrvatski mediji i zvanični sajt Vlade u Zagrebu, Plenković je sahranu Ratka Mladića na Topčiderskom groblju predstavio kao uvredu i kao argument protiv evropskog puta Srbije. U Njujorku, pred celim svetom, porodični ispraćaj čoveka pored ćerke pretvorio je u politički nož.
Mladić je 7. septembra sahranjen na Topčiderskom groblju, pored ćerke Ane. Opelo su služili crkveni velikodostojnici, kovčeg su nosili pripadnici Vojske Srbije, a sahrani su prisustvovali i pojedini državni zvaničnici. Predsednik Aleksandar Vučić, koji nije bio na groblju toga dana. Plenkoviću je i to bilo previše. On nije napao konkretnu odluku jedne institucije. On je celu sliku sahrane u Beogradu izneo pred UN kao dokaz da Srbija ne pripada evropljanima koje on meri.
To nije govor o pomirenju, već stari zagrebački refleks: Srbija uvek na optuženičkoj klupi, Hrvatska uvek u togi sudije. Plenković je, kako pišu Večernji list, Net.hr i Novi list, sahranu povezao sa „vrednostima Unije kojoj Srbija želi da pristupi“. Drugim rečima, porodica sme da zakopa svog mrtvog tek ako to prethodno odobri Brisel i Zagreb.
Dok hrvatski premijer pred svetom broji tuđe vojnike oko kovčega, o Oluji ćuti kao da je 1995. bila humanitarna akcija. Kolone srpskih izbeglica, spaljena sela, nestali, ubijeni civili, opljačkane kuće — to u njegovom UN-u nije tema. Jasenovac, logor u kojem su Srbi, Jevreji i Romi ubijani sistematski, u hrvatskom državnom pamćenju i dalje se razvodnjava, prebrojava, relativizuje. Plenković dolazi pred Generalnu skupštinu da uči Srbiju o dostojanstvu žrtava, a Hrvatska decenijama živi od selektivnog sećanja – tuđa krivica je večna, sopstvena je „kontekst“.
Ako je sahrana na Topčideru uvreda, šta je onda državni kult Oluje? Šta su počasti generalima čije su jedinice čistile Krajinu? Šta su slavlja 5. avgusta dok su srpske porodice gledale sopstvene kuće kako gore iza leđa? Plenković ne traži istinu. On traži monopol na istinu. Srbiji se osporava i pravo da mrtvog položi pored deteta, Hrvatskoj se ne osporava pravo da ratno čišćenje zove pobedom.
Kako pišu izvori iz govora, hrvatski premijer insistira da „standard ne dopušta nacionalne izuzetke“. Izuzetak, međutim, uvek postoji — i zove se Hrvatska. Kad Zagreb govori o Haagu, misli na Srbe. Kad govori o žrtvama, misli na svoje. Kad govori o Evropi, misli na polugu kojom se Beograd drži ispod stola dok se Zagrebu otvaraju vrata. To nije politika pomirenja. To je politika trajnog tutorstva.
Porodica ima pravo da sahrani svog pokojnika. Crkva ima pravo da služi opelo. Država ima pravo da ne pretvara svaki sanduk u međunarodni slučaj. Plenković je pred UN uradio suprotno: uzeo je grob na Topčideru i od njega napravio oružje. Time nije odbranio žrtve. Time je pokazao da hrvatska politika i dalje živi od srpskog imena kao večnog krivca — jer bez tog krivca njen ratni mit gubi gorivo.
Ako Zagreb želi ozbiljan razgovor, neka prvo prestane da pred svetom drži lekcije o sahrani u Beogradu dok Jasenovac i Oluju drži u fioci. Dok se to ne desi, Plenkovićev nastup u Njujorku ostaje ono što jeste: jeftin obračun, staro neprijateljstvo u novom odelu i pokušaj da se Srbiji oduzme i poslednje — pravo da svoje mrtve položi u zemlju, a da o tome ne odlučuje hrvatski premijer sa govornice UN.
Zabranjeno je preuzimanje, kopiranje ili prenošenje teksta, dela teksta ili fotografija sa sajta vesti-online.com bez izričitog navođenja izvora i aktivnog linka ka originalnom tekstu na našem sajtu.
Svako kršenje ovog pravila biće smatrano povredom autorskih prava i biće prijavljeno u skladu sa zakonom.
