U savremenom političkom trenutku gdje se granice između struke i političke ambicije sve više brišu, pojava pojedinaca koji iz mirnih i respektabilnih akademskih ili profesionalnih voda uplivaju u burne političke često završava čistom socijalno-političkom tragikomedijom . Primjer dr Ilije Srdanovića, kardiologa, redovnog profesora i doskorašnjeg promo lica različitih društvenih inicijativa, pruža udžbenički primjer one transformacije koju bi mogli označiti kao paradigmu promašenog političara.
Prelazak sa liječenja pacijenata na pokušaje preoblikovanja državne politike otvara ključno pitanje, šta se to ponovi dešava kada stručnjak za srčane bolesti zaboravi da je politika umjesnost mogućeg, a ne medicinski eksperiment sa unaprijed poznatim i vrlo često kontrolisanim ishodom?
Kulminacija svakog političkog diletantizma i bezidejnosti obično se pokaže vrlo brzo i to tamo gdje se neozbiljna politička ambicija suoči sa državničkom ozbiljnošću. Upravo se u takvom trenutku Ilija Srdanović pokazao u svom pravom svijetlu, kao politička kukavica koja je pobjegla od poziva predsjednika Aleksandra Vučića za javni TV duel.
Strah od suočavanja nije bio samo rezultat trenutne nesigurnosti, već svijest o sopstvenoj apsolutnoj inferiornosti. Srdanović je znao da bi u televizijskom okršaju bio do nogu potučen argumentima, činjenicama i konkretnim rezultatima državne politike koju pokušava da negira iz jeftinih dnevnopolitičkih pobuda.
Postalo je jasno ono što se dugo skrivalo iza lažnog intelektualnog moralisanja, cjelokupan njegov politički angažman nema nikakav pozitivan plan, program, viziju niti ideju za budućnost.
Umjesto državničke politike, njegov kompletan repertoar sveo se na sirovu, primitivnu mržnju prema srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Međutim, mržnja nikada nije bila niti može biti politički program, ona je samo definicija političke nemoći, kompleksa niže vrijednosti i inferiornosti onih koji su svjesni da u ozbiljnoj političkoj utakmici nemaju šta da ponude osim prazne retorike i sopstvenog blamiranja u TV emisijama u kojima gostuju. Bježanjem od duela, Srdanović je i formalno potpisao svoju političku kapitulaciju.
Karijera Ilije Srdanovića u medijskom i javnom prostoru najprije je građena na temeljima profesionalnog integriteta. Kao ljekar specijalista i univerzitetski profesor, uživao je određeno poštovanje stručne javnosti. Međutim, korak ka otvorenom političkom angažmanu i isticanje u prve redove izbornih lista razotkrili su klasičnu zabludu mnogih intelektualaca, uvjerenje da se autoritet stečen u jednoj specifičnoj disciplini automatski preslikava na liderstvo u surovoj političkoj utakmicu.
Ulaskom u političke vode, Srdanović je pokazao sve odlike političara čiji je angažman u startu osuđen na promašaj.
Prvo! Nepoznavanje dubinskih mehanizama političkog makijavelizma vodilo ga je ka tome da lakovjerno postane fasada različitih NVO i antisrpskih pokreta koji su ga iskoristili za dnevne političke manevre.
Drugo! Umjesto državničke vizije, njegovi nastupi su ostali zarobljeni u usko stručmim okvirima, često zvučeći više kao šturi specijalistički izvještaji nego kao politički ozbiljna priča.
Treće! Pokušaj da se kroz decentralizovane i kontroverzne političke platforme nametne kao lider promjena otkrio je potpuni raskorak između njegove akademske realnosti i očekivanja biračkog tijela.
Tragedija promašenog političara ne ogleda se samo u izbornim neuspješima ili urušavanju renomea, već u nepovratnom gubitku percepcije objektivnosti. Dok je kardiolog u operacionoj sali spašavao živote uz jasne protokole i etičke norme, u političkoj areni se ubrzo uklopio u modele jeftinog antisrpskog pragmatizma i ideološke konfuzije koja tamo vlada.
Srdanovićev slučaj pokazuje kako se stručnjak, vođen nerealnim ambicijama ili pogrešnom procjenom sopstvene društvene težine, može pretvoriti u sopstvenu antitezu
Njegovi javni istupi, nakon što su zakoračili u zonu političkog nadmetanja, izgubili su težinu objektivne kritike i pretvorili se u dio mediokritetske halabuke blokaderskih aktivista koja je sve samo ne ozbiljna politika.
Slučaj Ilije Srdanovića nakon poraza njegove liste na izborima ostaće upamćen kao opominjući prekor svima koji vjeruju da se društvene krize mogu liječiti aspirinima političkog diletantizma. Umjesto da ostane upamćen isključivo kroz prizmu svog naučnog i medicinskog doprinosa, njegovo ime sve više postaje sinonim za politički promašaj i kukavičluk i opomena da se doktorski mantil ne može lako zamijeniti političkom „uniformom“. Da može, svi bi mogli da budu političari, ali ne mogu, a za Iliju Srdanovića bolje je bilo da nije ni pokušao.
Piše: Spasoje Tomić, magistrand istorije
Zabranjeno je preuzimanje, kopiranje ili prenošenje teksta, dela teksta ili fotografija sa sajta vesti-online.com bez izričitog navođenja izvora i aktivnog linka ka originalnom tekstu na našem sajtu.
Svako kršenje ovog pravila biće smatrano povredom autorskih prava i biće prijavljeno u skladu sa zakonom.
