Zamislite čitavu političku scenu Evropske unije kao veliko klatno koje se decenijama nateže između dve krajnosti. Na jednoj strani nalaze se levičari i liberali, zajedno sa strankama koje su nekada pripadale desnom centru, ali su zarad opstanka u vlasti prihvatile najveći deo levoliberalne agende. Tako je nastala dugogodišnja evropska vladajuća elita – formalno sastavljena od socijaldemokrata, liberala i demohrišćana, a suštinski saglasna o većini pitanja koja određuju pravac Unije. Iako je Evropska narodna partija i dalje najveća grupacija u Evropskom parlamentu, vlast se održava saradnjom tradicionalnog centra sa socijaldemokratama i liberalima, dok se rast suverenističkih stranaka pokušava ograničiti političkim izolovanjem. Isti politički krugovi sada pokušavaju da i Srbiju pomere ulevo i uruše stabilnu politiku centra koju Aleksandar Vučić danas vodi.
Na drugoj strani klatna raste tvrda desnica, čiji se program često gradi kao potpuni opozit svemu što propagira levica – čak i onda kada takav odgovor može biti neostvariv ili destruktivan. Te stranke podilaze opravdanom nezadovoljstvu građana zbog migracija, urušavanja identiteta, ekonomske nesigurnosti i udaljavanja vlasti od naroda, ali uz realne probleme nude i obećanja koja nijedna odgovorna država ne bi mogla lako da ispuni. Paradoks te scene najbolje se vidi u Nemačkoj: liderka AfD-a Alis Vajdel živi sa ženom, dok njena stranka insistira na tradicionalnom shvatanju porodice i protivi se savremenoj LGBT politici. Istovremeno partija CDU kojoj pripada kancelar Fridrih Merc optužuje opozicioni AfD da su nacisti, dok se u medijima pojavljuju izveštaji u kojima se navodi kako mu je deda bio nacista.
Ta levoliberalna struktura pokušava da i Srbiju povuče na svoju stranu klatna, jer joj nezavisna politika Beograda ne odgovara. Njeno političko uporište vidi se u blokadersko – studentskoj listi, izrazito levoliberalno usmerenoj i predstavljenoj kao spontana građanska alternativa, iako iza nje nema jasnog odgovora na najvažnija državna pitanja. Šta ta lista nudi Srbiji? Da li bi uvela sankcije Rusiji, kako bi se odnosila prema Kosovu i Metohiji, Republici Srpskoj, Evropskoj uniji i NATO-u, ko bi vodio državu i kakvu bi ekonomsku politiku sprovodio? Odgovora nema. Zahtevaju da im građani najpre predaju vlast, a da tek potom saznaju u kom bi pravcu zemlja bila vođena. Poseban paradoks predstavlja podrška dela nacionalno orjentisane opozicije listi čija je politička i vrednosna osnova suprotna gotovo svemu za šta se ti birači navodno zalažu.
Između evropske levoliberalne elite i tvrde desnice nalazi se politika Aleksandra Vučića – pozicija zdravog, državotvornog centra. To je patriotska politika koja čuva nacionalni identitet i državne interese, ali ne negira druge; demokratska je jer prihvata političke razlike, ali ne dozvoljava da se institucije ruše ulicom; evropska je, ali ne pristaje na odricanje od prijateljstva sa Rusijom. Srbija je ostala na evropskom putu, nije uvela sankcije Ruskoj Federaciji i sačuvala je vojnu neutralnost. Danas naša zemlja može slobodno da razgovara i sa Istokom i sa Zapadom. Zato se danas ne vodi samo borba za vlast, već i za položaj klatna – hoće li Srbija sačuvati svoj stabilni centar ili će ga neprirodni savez levoliberalnih blokadera i politički dezorijentisanog dela desnice gurnuti u krajnost iz koje povratak neće biti ni lak ni bezbolan.
Piše: Nina Stojanović
Zabranjeno je preuzimanje, kopiranje ili prenošenje teksta, dela teksta ili fotografija sa sajta vesti-online.com bez izričitog navođenja izvora i aktivnog linka ka originalnom tekstu na našem sajtu.
Svako kršenje ovog pravila biće smatrano povredom autorskih prava i biće prijavljeno u skladu sa zakonom.
