Majke su nas od malih nogu učile da se za stolom ponašamo pristojno – bez mljackanja, bez oblizivanja prstiju i sa viljuškom i nožem u rukama. Međutim, u različitim delovima sveta važe potpuno drugačija pravila bontona koja bi tipičnog Evropljanina mogla da iznenade ili čak šokiraju.
U Japanu je, na primer, glasno srkanje rezanaca i supe ne samo dozvoljeno već i poželjno. Time se pokazuje da hrana prija, a istovremeno se jelo hladi i bolje se oseća aroma. Što glasnije – to bolje, kažu lokalci. Nasuprot tome, u delovima Kine, Indije, Turske i Bliskog istoka podrigivanje nakon jela često se tumači kao kompliment domaćinu – znak da je obrok bio ukusan i da ste se dobro najeli.
Posebno pažljivo treba biti s traženjem začina. U Egiptu i Portugalu teška je uvreda zatražiti so ili biber ako nisu već na stolu, jer se to doživljava kao kritika kuvara. U Italiji se, pak, dodatni sir na pici ili jelima s morskim plodovima smatra svojevrsnim grehom – jelo se služi onako kako je kuvar zamislio. U Engleskoj se čak i banana formalno jede nožem i viljuškom, dok su špargle jedina namirnica koju je pristojno uzeti rukama.
Kada krenuti s jelom takođe zavisi od kulture. U Italiji se za testeninu često ne čeka – treba je pojesti dok je vruća. U mnogim afričkim zemljama svi čekaju da najstarija osoba uzme prvi zalogaj. A u Afganistanu, ako hleb padne na pod, podigne se, poljubi i nastavi da se jede – znak dubokog poštovanja prema hrani.
Ova pravila, potvrđena u brojnim kulturnim vodičima i putopisnim izvorima, pokazuju koliko su stolni maniri vezani za tradiciju i poštovanje. Ono što je u jednoj zemlji znak dobre volje, u drugoj može biti prava uvreda.
Zabranjeno je preuzimanje, kopiranje ili prenošenje teksta, dela teksta ili fotografija sa sajta vesti-online.com bez izričitog navođenja izvora i aktivnog linka ka originalnom tekstu na našem sajtu.
Svako kršenje ovog pravila biće smatrano povredom autorskih prava i biće prijavljeno u skladu sa zakonom.
>
