Politika

Studentska lista otkrila planove za Vojsku Srbije: Veće plate i modernizacija

Studentska lista otkrila planove za Vojsku Srbije: Veće plate i modernizacija

Popularizacija vojnog poziva, unapređenje položaja pripadnika vojske i ravnomeran razvoj svih rodova i službi glavni su ciljevi plana Studentske liste za Ministarstvo odbrane i Vojsku Srbije. Predstavnik Studentske liste i član programske grupe za odbranu Luka Ponorac ističe da će modernizacija vojske biti nastavljena, ali da će prioritet biti i poboljšanje životnog standarda zaposlenih u sistemu odbrane, prenosi RTS.

Ko će voditi ministarstvo i kakva će biti kadrovska rešenja, nove vlasti ne žele da otkrivaju. Intervju je urađen 6. novembra za emisiju ”Dozvolite…”, ali je zbog jednostranog prekida saradnje od strane Ministarstva odbrane, emitovan u posebnoj emisiji, a deo je iskorišćen za prilog u Dnevniku 2, 7. novembra 2026. godine.

“Plan Studentske liste i studentskog pokreta, čiji sam ja predstavnik i jedan od stručnih saradnika u pisanju ovog programa, jeste da se nastavi izgradnja stabilnog i modernog sistema odbrane, koji će se zasnivati na unapređivanju funkcionalnih i operativnih sposobnosti Vojske Srbije. To je planirano kroz nekoliko tačaka. Najvažnije je ravnomerno i pravilno unapređenje vidova, rodova i službi vojske, uz davanje prioriteta resursu koji je dugo bio zapostavljen, a to je ljudski resurs. Naravno, unapređenje ljudskih resursa mora da prati i unapređenje materijalnih resursa, infrastrukturnih projekata, modernizacija i nabavka vojne opreme. Naš cilj i zadatak jeste da ljudima u vojsci omogućimo da se osećaju kao važan deo ovog društva, da im se unapredi životni standard – svima, od oficira do vojnih nameštenika. Potrebno je omogućiti da njihove institucije i sistem zaista prodišu, da se vrate u svoje nadležnosti i bave poslom kojim treba da se bave, a ne da obavljaju funkcije koje su im nametnute kroz političke strukture tokom prethodnih deceniju i po”.

Ko je pisao program?

“U pisanju ovog programa učestvovali su, na moje lično iznenađenje, zaista neverovatni i fenomenalni studenti, koji su pokazali veliko znanje iz ove oblasti. Naravno, učestvovali su i stručni saradnici koji su vrhunski stručnjaci u ovoj oblasti. Ja sam završio Vojnu gimnaziju i Vojnu akademiju, a radio sam i u tom sistemu kao pripadnik vojske, oficir u tehničkoj službi, tako da su sva ta pitanja detaljno razrađena“.

Šta će biti sa vojnim budžetom? Hoćete li povećavati troškove za odbranu ili smanjivati?

“Imajući u vidu bezbednosne rizike i planove strateškog razvoja, ne samo naše vojske već i vojski u okruženju i regionu uopšte, bilo bi potpuno politički neozbiljno da neko kaže da će smanjivati budžet. Pogotovo ako je deo plana unapređenje celog sistema, životnog standarda pripadnika vojske i materijalnog i finansijskog stanja. O smanjenju budžeta ne može biti reči. Dosadašnje projekcije budžeta za vojsku bile su između dva i dva i po odsto. Jedan od planova, kako je predviđeno programom, jeste da se teži povećanju na tri odsto, kako bi se dostigao nivo od pet odsto, koji je opredeljen za vojske iz našeg šireg i užeg okruženja koje su članice NATO-a. To je, s jedne strane, povećanje koje bi omogućilo ispunjavanje sopstvenih ciljeva i zahteva, a istovremeno i praćenje razvoja vojski u okruženju. To je naš plan i programsko opredeljenje. Međutim, mora se naglasiti da postoji jedan važan faktor – ne znamo kakvo ćemo stanje zateći u budžetu. Raspodela i usvajanje budžeta još nisu došli na red. Mi još uvek nismo deo vlasti niti smo preuzeli odgovornost za upravljanje sistemom. Nemamo nikakvu informaciju o tome kakvo je materijalno stanje u sistemu, a ono će u velikoj meri uticati na to da li će budžet ostati isti ili će postojati mogućnost za njegovo povećanje. Svakako, naš zadatak je da radimo na tome da se on uveća. Međutim, od samog povećanja budžeta važnije je pitanje njegove raspodele. Možete da povećate budžet i za deset odsto, ali ako se sredstva nenamenski troše i raspodeljuju, to povećanje neće imati nikakav efekat. Ono što je bilo prisutno i što sam lično video tokom službe, a video je i svako ko je bio na najnižem nivou u vojsci, jeste da se sredstva vrlo često raspodeljuju na nenamenski način. Udeo budžeta za spoljne usluge sve više se uvećava, dok se udeo sredstava za radove sopstvenim kapacitetima umanjuje. Osim nenamenskog trošenja sredstava, gde spoljni saradnici, nažalost, gledaju kako da od vojske uzmu što više, postoji i problem zapostavljanja sopstvenih kapaciteta, koji nisu mali i ne treba ih zanemarivati. Tako dolazimo do još jednog problema: ljudstvo nema posla i sedi u kasarnama, dok se usluge pružaju sa strane i često su vrlo nekvalitetne. Zato ozbiljno planiramo da se bavimo preraspodelom budžeta unutar sistema”.

U poslednje dve godine uloženo je mnogo novca u renoviranje objekata po kasarnama širom Srbije. Nabavljena je nova oprema, naoružanje, a sve u cilju vraćanja redovnog služanja vojnog roka. Da li Studentska lista planira, kada preuzme sve funkcije u sistemu odbrane, da nastavi sa vraćanjem redovnog vojnog roka?

“Tačno je da je izvršena prenamena i obnova više od 200 objekata, ako se ne varam. Mislim da se od marta planira početak redovnog služenja vojnog roka, u trajanju od 75 dana. Međutim, važno je reći da obuku ljudi koji dođu na odsluženje vojnog roka ne mogu da vrše prenamenjeni objekti, zidovi ili nabavljena oprema. Obuku mora da sprovodi ljudstvo. Meni se čini, i nadam se da grešim, da je priča o uvođenju obaveznog vojnog roka više bila populistička nego što je bila rezultat objektivne i realne analize stanja, pre svega kada je reč o ljudskim resursima. Ako smo imali situaciju da je u periodu od 2016. do 2020. godine došlo do masovnog odliva ljudstva, to je ozbiljan problem. Navešću primer iz moje klase, koja je završila Vojnu akademiju 2015. godine. Promovisano je 158 oficira. Nedavno smo se videli i prebrojavali, a utvrdili smo da oko 60 više nije u službi. To je samo jedna klasa. Među studentima koje sam upoznao tokom poslednje dve godine ima veliki broj mladića koji su dobrovoljno služili vojni rok. Svi su imali isto iskustvo – nedostatak obuke i najveći deo vremena provedenog u čišćenju kruga i fizičkom obezbeđivanju prostorija. Ako ćemo ozbiljno da se bavimo pitanjem uvođenja vojnog roka, koji svakako ima velike prednosti, pogotovo ako sistem ima problem sa ljudstvom, pre svega mora da se uradi ozbiljna analiza raspoloživih ljudskih resursa koji treba da obučavaju te ljude, i za opštu i za specijalističku obuku. Potrebno je obezbediti i sve ostale uslove, od ishrane do smeštaja i higijene. Za to pitanje je realno potrebno vreme kako bi se utvrdilo u kakvom je stanju sistem i da li zaista imamo kapacitete za sprovođenje takve obuke”.

Da li će se nastaviti modernizacija i nabavka naoružanja i vojne opreme?

“Modernizacija i nabavka naoružanja i vojne opreme nikada nisu stale i ne smeju da stanu. Dakle, neće stati ni sada. Međutim, nabavka i modernizacija moraju da se sprovode planski, u okviru nadležnih organa i institucija. Ne smeju da budu stihijske, već moraju da se zasnivaju na realnim potrebama i zahtevima taktičkih nosilaca zadataka. Nekada su postojali instituti i tela koja su se zvala saveti rodova i službi. Imali ste Savet inženjerije, Savet artiljerije i druge. Najstručniji i najiskusniji ljudi iz određenog roda ili službe određivali su realne potrebe za sredstvima i isporučivali taktičko-tehničke zahteve. Zatim se utvrđivalo da li imamo sopstvene kapacitete za proizvodnju ili ćemo morati da nabavljamo opremu. Ako nabavljamo, moramo da nabavimo ono što su taktički nosioci tražili, a što je u skladu sa doktrinom upotrebe vojske i realnim bezbednosnim potrebama sistema. Ne može da se dogodi da taktički nosilac traži sredstva određenih karakteristika, a da dobije nešto drugo na osnovu ličnog nahođenja i afiniteta pojedinaca ili grupe pojedinaca. Isto važi i za modernizaciju. Postupak i procedura su poznati. Taktički nosilac iznosi zahtev i definiše šta mu je potrebno, a zatim se procenjuje koliko sopstvenih kapaciteta imamo. Nosilac idejnog projekta treba da bude Vojnotehnički institut, a ne preduzeća koja se bave trgovinom i sličnim poslovima. Vojnotehnički institut treba da angažuje potrebne saradnike i namensku industriju i sprovede projekat u delo. Nakon toga oprema mora da bude ispitana, a za to je nadležan Tehnički opitni centar. Ne može da se dogodi da se oprema nabavi, da ne prođe ispitivanje, a da se potom na silu uvede u sistem.“

Šta će biti sa ovim aktivnim ugovorima koji postoje o nabavkama? A vredni su više milijardi dolara?

“To je sada nezgodna situacija, pogotovo ako su ugovori već plaćeni. Svi aktivni ugovori moraju da se pregledaju i preispitaju. Ima stvari koje su dobro opredeljene i izvedene. Ono što je zaista u interesu sistema odbrane i Vojske Srbije nastaviće se i u tom pravcu ćemo ići. Ostale stvari, koje nisu u interesu sistema, biće revidirane, pa će se videti šta može da se uradi. Generalni plan i programsko opredeljenje pokreta, koji predstavlja Studentska lista, jeste ravnomerno unapređenje svih rodova i službi, naravno uz određene prioritete. Ti prioriteti ogledaju se, na primer, u nabavci raketne artiljerije dometa od 150 do 300 kilometara, kao i u projektu strateške protivvazdušne odbrane, odnosno višeslojnog sistema sa kratkim, srednjim i dugim dometom. Modernizacija ne može da bude uspešna ako se unapređivanjem nekog sistema izgube njegove osnovne taktičko-tehničke karakteristike. Ona ne može da bude stihijska niti da se sprovodi na osnovu toga što je neko negde video nešto što mu se dopalo. Postoje sredstva čija je namena i dalje upitna, kao i pitanje njihove bezbednosti, odnosno da li je bezbedno da čovek bude u takvom sredstvu i da li mu se na taj način zapravo umanjuje bezbednost. Neka od tih sredstava možda će biti prenamenjena, naravno planski, dok će deo možda morati da bude zamenjen modernijim sredstvima, bilo kroz nabavku ili korišćenjem sopstvenih kapaciteta. Kada se govori o modernizaciji, ljudima su najčešće u fokusu tenkovi, borbena vozila i helikopteri, ali potrebno je posvetiti pažnju i mnogo ozbiljnijim pitanjima. To su integrisani mrežnocentrični sistemi za komunikaciju, komandovanje, rukovođenje i razmenu bezbednosnih informacija, sistemi za vazdušno osmatranje i javljanje, nabavka bespilotnih letelica, zaštita od objekata koji deluju iz vazduha i, generalno, čitav sistem protivvazdušne odbrane. U svakom segmentu potrebno je ići napred postepeno. Kao loše se pokazalo stihijsko unapređivanje pojedinih oblasti, kada se u jednoj ode veoma daleko, dok druga ostane neobrađena. Potrebno je pozabaviti se i ličnom opremom svakog vojnika. Kada kažem svakog, mislim i na vojnike koji rade u logističkim jedinicama, nekada poznatim kao pozadina. Zaista svaki vojnik mora da dobije unapređenu i osveženu ličnu opremu.“

Šta planirate da radite na polju promocije vojnog poziva i privlačenja mladih ljudi u uniformu?

“Pitanje promocije vojnog poziva i privlačenja mladih ljudi usko je povezano sa pitanjem zbog čega je došlo do odliva ljudstva. Ako postoji nešto što je razlog za veliki odliv pripadnika vojske, očekivano je da je to istovremeno razlog i za nepopularnost vojnog poziva među mlađom populacijom. Analizirajući te probleme i razloge, mi koji smo bili deo sistema, a ima nas u ovoj programskoj grupi, znamo šta su bili ključni problemi. Njihovo rešavanje često se sprovodilo stihijski i populistički. Povećaju se primanja jedan i po ili dva puta, ali se troškovi povećaju tri puta i na kraju se ništa ne promeni. Pre svega, mora se garantovati ljudima koji su već u vojsci, ali i onima od kojih se očekuje da započnu karijeru, da u tom sistemu zaista mogu da vide svoju budućnost. Da vide mogućnost za razvoj karijere, a ne samo siguran posao na kojem možda neće morati ništa da rade, ali će primati platu. To važi bez obzira na to da li će se neko razvijati u naučno-stručnom pravcu ili će se opredeliti za vojničku karijeru, komandovanje i rukovođenje. Sve to postoji i propisano je, ali se više ne sprovodi u dovoljnoj meri. Nekada je postojao karijerni razvoj, a nekadašnja kadrovska služba, odnosno službe za ljudske resurse, trebalo bi da prate razvoj svakog pojedinca. Potrebno je utvrditi da li se neko razvija u naučno-stručnom pravcu, pa će postati tehnolog u nekoj jedinici, otići u remontni zavod ili Vojnotehnički institut, ili će se razvijati u pravcu komandno-štabnog i generalštabnog usavršavanja i preuzimanja komandnih mesta. Isto važi i za podoficire i vojnike. Potrebno je utvrditi u kom pravcu će se razvijati, na osnovu analiza svakog pojedinca, njegovih mentalnih kapaciteta i psihofizičkih sposobnosti. Drugi važan faktor su primanja. Ona zaista moraju da budu takva da pripadnici vojske – oficiri, podoficiri, vojnici i civilna lica – mogu da imaju životni standard iznad proseka, jer se bave poslom koji je od strateškog značaja za državu. Svako ko dolazi u službu i ko je već u njoj mora da se oseća kao važan građanin, sa ugledom u društvu. On predstavlja to društvo i treba da bude primer drugima. Planirali smo ravnomerno povećanje prihoda od 20 do 30 odsto, ali mora da se vodi računa da ono zaista bude ravnomerno. Ne može da se dogodi da se vojni poziv popularizuje kroz odlazak mladih u specijalne jedinice samo zato što su tamo primanja 300.000 dinara, dok vojnik u specijalnoj jedinici ima veću platu od generala. Ili da profesor na Vojnoj akademiji, pukovnik i doktor nauka, ima manju platu od majora u jedinici zato što Akademija pripada Ministarstvu odbrane i zato nema trupni dodatak. A ti profesori obavljaju izuzetno važan posao – školuju kadar. Oni su školovali mene i mnoge druge pripadnike vojske. Takva neravnomernost posledica je stihijskog rešavanja problema i gašenja požara, ali i politizacije čitave priče i favorizovanja pojedinih delova društva, odnosno vojske. To ne sme da se dozvoli. Ne možemo da govorimo o popularizaciji vojnog poziva ako se takve stvari ne reše. Vozač tenka, tenkista koji radi u veoma teškim uslovima, ne može da živi na ivici egzistencije. Jer niko od mlađih ljudi, kada ga vidi u svom komšiluku, neće reći da želi da bude kao on. Mora da se omogući i ljudima koji su u protekle dve godine ostali bez posla da se vrate u sistem. Reč je o velikom broju stručnjaka, civilnih lica i oficira koji su, zbog toga što nisu ništa skrivili, već zato što su im deca bila studenti i učestvovala u veličanstvenim šetnjama, dobijali prekomande. Profesori sa Vojne akademije slati su u centre za obuku, čime je narušavano obrazovanje kadra, zbog političkog obračuna sa zaposlenima. Svima njima mora da se omogući maksimalno korišćenje njihovih kapaciteta i povratak na posao, ukoliko to budu želeli. Imate situaciju da se neko ko jednom ode iz sistema veoma teško vraća. Moj drug iz Vojne gimnazije, na primer, država je poslala na Vest Point, na ozbiljan smer za telekomunikacije. Završio je tu akademiju, vratio se u Srbiju, a dobio je posao koji je bio daleko ispod njegovih mogućnosti i kapaciteta, bez ikakve mogućnosti napredovanja. Izdržao je nekoliko godina, a zatim napustio vojsku. Ko će njega sada da vrati u sistem? On radi u privatnoj firmi i ozbiljno zarađuje, mnogo više nego što je u vojsci ikada mogao. A školovala ga je jedna od najjačih vojnih akademija na svetu. Promocija vojnog poziva treba da se sprovodi, a to nam je i plan, kroz emisije poput vaše, kroz češće javne nastupe i predstavljanje vojske u javnosti. Nije dovoljno prikazivati samo bojeva gađanja i vežbe, koliko god oni bili atraktivni. Potrebno je prikazati kako žive oficiri, podoficiri, vojnici i civilna lica, kako izgleda njihov život i rad. Neke stvari ne mogu da se prikažu, ali ono što može treba da bude dostupno javnosti. Potrebno je pojavljivanje u školama, na fakultetima i sajmovima tehnike. Ne mora da se prikazuje samo vojnički deo posla, već i naučno-tehnološki. Treba pokazati da oni koji žele da se razvijaju u nauci imaju mogućnost da to rade u vojsci. U svakoj ozbiljnoj državi vojska je nosilac i glavni pokretač naučno-tehnološkog razvoja. Neka tako bude i kod nas. To će biti naš cilj i na tome ćemo raditi.“

Kakav je plan Studentske liste kada je reč o saradnji sa medijima i javnošću?

“Na to pitanje možda bi trebalo vi da odgovorite bolje nego ja. Znate i sami sa kim imate kontakt, a to je Uprava za odnose sa javnošću. Moram da kažem da su ljudi koji tamo rade zaista ažurni i da ima veoma profesionalnih ljudi kojima nema šta da se zameri. Međutim, svima je jasno i svi smo videli da je ta uprava potpuno postala političko glasilo ministra odbrane. Dakle, apsolutno je politizovana, što je dovelo do situacije koja se dogodila i sa vašom emisijom „Dozvolite…“, što je za svaku osudu. To je emisija uz koju sam ja lično odrastao. Uz nju je odrastao svaki pojedinac koji je upisao Vojnu gimnaziju, Vojnu akademiju ili došao u vojsku. Gledala se porodično. Takve stvari ne smeju da se dozvole i to su nepravde koje će biti ispravljene. Uprava za odnose sa javnošću zaista mora da ima zadatak da se bavi objavljivanjem časopisa i naučnih radova, odnosima sa javnošću i omogućavanjem svima koji žele da imaju uvid u sistem da se sa njim upoznaju. Ona je zapravo nosilac popularizacije vojske. Ostvaruje kontakt sa medijima i televizijskim kućama i mora da bude otvorenija za saradnju, kako bi se omogućilo da prilozi i emisije budu kvalitetniji i bolji i da zaista prikažu vojsku kao deo naroda, što ona jeste i uvek je bila.“

Da li planirate reformu vojne službe bezbednosti?

“Vojne službe bezbednosti od strateškog su značaja u svakoj državi. Kod nas ih čine Vojnobezbednosna agencija i Vojnoobaveštajna agencija. Ono što sigurno planiramo i što mora da se uradi jeste njihovo odlučno vraćanje u zakonom propisane nadležnosti, pre svega kada je reč o Vojnobezbednosnoj agenciji. Poznate su nadležnosti Vojnoobaveštajne agencije i Vojnobezbednosne agencije. Međutim, kadar Vojnobezbednosne agencije preuzeo je komandovanje Vojnoobaveštajnom agencijom i svi zajedno su, imali smo prilike da vidimo, postali sredstvo političkog obračuna odlazećeg režima, odnosno vlasti, sa političkim neistomišljenicima. To ne sme da se dozvoli. Dok se time bave, događaju se drugi bezbednosni propusti koji ne smeju da se dogode. Naravno, mora da se preispita i lična odgovornost, pa čak i eventualno prekoračenje ovlašćenja i kršenje zakona. Oni koji su to radili moraće da odgovaraju. Moraju da se preispitaju i neka problematična napredovanja, ukoliko ih je bilo, mimo svih pravila službe, kao i postupci koje su preduzimali, a koji su bili van njihovih ovlašćenja. Njihova reforma mora da se dogodi u određenoj meri. Da li će se to nazvati reformom i u kom obliku će biti sprovedeno, za sada nije jasno, jer još ne znamo u kakvom je stanju ta služba. Ne znamo da li je jedan čovek zauzeo čitav sistem ili su se svi zaista posvetili takvom načinu rada. Vojnobezbednosna agencija počela je da se bavi kadroviranjem u službi, određivanjem ko ide u koju prekomandu i ko dobija kakvu bezbednosnu procenu. Sa tim mora da se prekine i agencija mora da se vrati u okvire svojih nadležnosti.“

U poslednje dve godine bili smo svedoci političke podeljenosti ratnih veterana. Da li ste se bavili i tim pitanjem kakva će biti politika države prema ratnim veteranima, odnosno ljudima koji su bili deo vojske, pre svega u ratovima?

“Ratni veterani su u svakoj državi građani prvog reda, sa svim počastima, beneficijama i prinadležnostima koje zaslužuju. Naša država istorijski ima problematičan odnos prema ratnim veteranima. To mora da se promeni. Ratni veterani su razlog zbog kojeg mi danas sedimo u slobodnoj državi, u ovom slobodnom studiju, i razgovaramo. Mnogi od njih su za to dali svoju krv. Zbog toga njihov ugled u društvu mora da se poveća, kao i pomoć koju dobijaju. Među njima ima ljudi kojima je narušeno zdravlje, koji su invalidi i dobijaju socijalnu pomoć od koje ne mogu da prežive. Zbog takvog položaja oni se često politizuju, odnosno uvlače u političke sukobe. To ne sme da se dozvoli. Oni moraju da imaju status građana prvog reda i da budu uključeni u svoje jedinice, obeležavanje dana svojih jedinica i parade, kao i u pisanje programa namenjenih ratnim veteranima. Naravno, postoji i deo Ministarstva koji se bavi boračkim i socijalnim pitanjima, ali i Ministarstvo odbrane mora da se bori za svoje ratne veterane.“

Šta planirate sa odbrambenom industrijom Srbije i trgovinom naoružanjem i vojnom opremom?

“Odbrambena industrija mora da se razvija i širi. Potrebno je proširiti grupaciju u kojoj učestvuju preduzeća i motivisati kompanije da se uključe u naučno-tehnološki razvoj, jer je odbrambena industrija u svakoj ozbiljnoj državi nosilac naučno-tehnološkog razvoja. Kada je reč o izvozu i uvozu, to je možda više pitanje za spoljnu politiku, jer je ta oblast usko povezana sa njom. Upravo zato ova programska grupa u velikoj meri učestvuje i u pisanju programa za spoljnu politiku. Čuli smo izjave da moramo da zarađujemo novac i izvozimo naoružanje, vojnu opremu i municiju. U određenoj meri to jeste tačno, ali takva politika ne može da bude suprotna interesima Republike Srbije. Ne možete da narušavate interese Republike Srbije i njenih strateških partnera. U tome mora da se bude veoma oprezan, a predstavnici ovog pokreta imaće veoma specifičan i važan zadatak da vode računa o tome da se interesi Republike Srbije ne narušavaju.“

Srbija se do sada deklarisala kao vojno neutralna država. Ali opet postoji međunarodna vojna saradnja sa drugim zemljama. Šta je plan studentske liste na polju međunarodne vojne saradnje?

“Neutralnost Republike Srbije nije zaokružena priča. Mi smo svojim aktima proglasili sebe neutralnom državom, ali da biste suštinski bili neutralni, potrebno je da vas i drugi prepoznaju kao neutralne. Naša neutralnost odnosi se na pristupanje vojnim savezima i to će tako i ostati. Međutim, nastavićemo sve oblike međunarodne saradnje, uključujući učešće u Partnerstvu za mir i mirovnim misijama u kojima već učestvujemo. Mislim da se krajem ove godine misija u Libanu gasi, odnosno da će se smanjiti broj naših pripadnika koji učestvuju u toj misiji. Međunarodne vojne vežbe u kojima učestvujemo veoma su dragocene, pre svega za nas. One nam donose znanje i iskustvo. Postoji razmena, strani pripadnici dolaze kod nas na kurseve, a mi odlazimo kod njih. To je pozitivna stvar i pozitivan trend sa kojim će se nastaviti, pre svega radi usavršavanja našeg kadra i ljudstva.“

Na koji način planirate saradnju sa međunarodnim snagama KFOR-a na Kosovoj i Metohiji, koje se tamo nalaze na osnovu Rezolucije 1244?

“Upravo u tom pitanju leži i odgovor. Kosovo i Metohiju posmatramo kao neotuđivi deo Republike Srbije, jer tako piše u Ustavu, a svaki vojnik i svaki građanin dužan je da poštuje Ustav. Ono što je važno jeste da su, nažalost, pojedinim sporazumima koji su potpisivani nadležnosti snaga KFOR-a na Kosovu i Metohiji umanjene, dok ih preuzimaju neke druge institucije. To nije u našem interesu. U našem interesu je da se nadležnosti KFOR-a povećavaju i da predstavnici vojske i Ministarstva odbrane komuniciraju isključivo sa KFOR-om, jer je tako predviđeno Vojnotehničkim sporazumom iz Kumanova. Za nas je Rezolucija 1244 i dalje važeća i obavezujuća. Želimo apsolutnu saradnju sa KFOR-om i želimo da oni preuzmu, kao što je to ranije bio slučaj, zadatak čuvanja naših manastira, crkava i svetinja, kao i zaštite našeg naroda na Kosovu i Metohiji. Ne želimo da te zadatke obavljaju drugi koji nisu u stanju da ih izvrše. Naravno, to ne bi bilo kroz nametanje, ali nam neće biti problem da KFOR-u ponudimo pomoć u izvršavanju tog zadatka.“

Language