Dok se sabiraju utisci tek završenih izbora i istorijskog preokreta u kojem je studentski pokret nagovestio korenite promene političkog sistema, na marginama javne pažnje odvija se proces koji jednako duboko svedoči o karakteru našeg društva. U toku su izbori za nacionalne savete nacionalnih manjina, proces koji se u zvaničnim izveštajima za međunarodne posmatrače rutinski opisuje kao krunski dokaz multikulturalnog sklada i široke kulturne autonomije. Međutim, stvarnost je daleko od idilične fasade. Srpski model multikulturalizma godinama unazad nije građen kao prostor istinske integracije i suživota, već kao zatvoreni klijentelistički sistem u kome se glasovi manjinskih zajednica menjaju za partijske sinekure, a autonomija svodi na strogo kontrolisanu depolitizaciju.
Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina formalno je zamišljen kao progresivan okvir za ostvarivanje samouprave u obrazovanju, kulturi, informisanju i službenoj upotrebi jezika. U praksi, međutim, taj normativni okvir poslužio je kao paravan za neku vrstu institucionalne getoizacije. Pod plaštom brige o očuvanju identiteta, sva složena ekonomska, socijalna i građanska prava pripadnika manjina svedena su na folklor, manifestacije i strogo cenzurisane školske programe. Time je stvoren privid rešenog pitanja: dokle god institucije štampaju udžbenike na maternjem jeziku ili obeležavaju istorijske datume, država smatra da je ispunila svoju dužnost, dok se realni problemi depopulacije manjinskih sredina, infrastrukturne zapuštenosti i nedostatka perspektive guraju pod tepih kao teme koje tobože nemaju veze sa manjinskim položajem.
Ustupljene fotografije / Ustupljene fotografije/Privatna arhiva
Ta licemerna politika multikulturalizma najbrutalnije se prelama na položaju romske zajednice, gde se etnička distanca i tiha segregacija planski ignorišu. Umesto ravnopravnog uključivanja, školski sistem godinama svesno normalizuje postojanje segregisanih odeljenja, pa čak i čitavih škola u kojima uče isključivo romska deca. Na ovu sistemsku diskriminaciju i getoizaciju najugroženijih, nezavisne institucije poput Zaštitnika građana i Poverenika za zaštitu ravnopravnosti ostaju neme ili se oglašavaju blagim, bezubim preporukama koje služe samo za popunjavanje godišnjih izveštaja. Umesto da beskompromisno stanu u zaštitu onih bez moći, ove institucije postale su saučesnici u ćutanju, kalkulišući sa političkim interesima i birajući da ne uznemiravaju vladajuće strukture suočavanjem sa duboko ukorenjenim rasizmom u našem obrazovnom aparatu.
Najdublja deformacija ovog modela leži u usko povezanim interesima manjinskih političkih vrhuški sa strankama vladajuće većine. Umesto da nacionalni saveti budu nezavisna tela koja artikulišu stvarne potrebe svojih zajednica i kritički preispituju politiku centralne vlasti, oni su transformisani u poluge za kontrolu resursa i raspodelu partijskog plena. Mehanizam je jednostavan i obostrano koristan: većinska vlast manjinskim elitama prepušta apsolutni monopol nad upravljanjem školama, bibliotekama, pozorištima i lokalnim medijima, a zauzvrat dobija disciplinovanu glasačku mašineriju i bezrezervnu podršku. U tom zatvorenom krugu svaka unutrašnja kritika biva sasečena u korenu. Kada se pojave nezavisni intelektualci, građanski aktivisti ili mladi ljudi koji odbijaju da igraju po pravilima nametnute poslušnosti, manjinske elite ih po oprobanom receptu optuže za razbijanje nacionalnog jedinstva i izdaju sopstvenog naroda. Većinski partneri takve optužbe rado aminuju zarad očuvanja stabilnosti koalicije i privida međunacionalnog mira.
Zato aktuelni izbori za nacionalne savete ni najmanje ne liče na autentično demokratsko nadmetanje ideja o očuvanju identiteta i razvoju zajednice. Izborni proces je kontaminiran otvorenom logističkom podrškom velikih partijskih mašinerija koje finansiraju i vode kampanje. Liste koje nose manjinski predznak neretko su tek produžena ruka većinskih partijskih centrala, osmišljene sa jasnim zadatkom da neutrališu svaku mogućnost istinskog građanskog organizovanja unutar same zajednice i da na čelo institucija dovedu proverene, partijski zavisne kadrove.
Dolazak novih, mladih snaga na čelo države nosi sa sobom moralnu i političku obavezu da se ova višedecenijska fasada konačno sruši. Istinska integracija ne podrazumeva asimilaciju niti brisanje posebnosti, ali jednako tako ne sme značiti ni guranje manjina u partijski kontrolisane rezervate, gde je poslušnost jedina ulaznica za zaposlenje, a diskriminacija Roma podrazumevana društvena norma. Prava manjina nisu moneta za potkusurivanje u parlamentarnoj trgovini, niti milostinja koju vlast velikodušno deli u zamenu za lojalnost, već neotuđivi temelj pravne države i ravnopravnog građanskog društva. Ako dolazeća politička snaga istinski želi da raskrsti sa starim praksama, mora početi od temeljne depolitizacije institucija kulture i obrazovanja i odlučne borbe protiv tihe segregacije, jer bez stvarne jednakosti i slobode mišljenja unutar samih manjinskih zajednica, priča o multikulturalnoj Srbiji ostaje samo prazna fraza kojom se prikriva vlast političkih kartela.
Autor teksta je dr Goran Bašić, naučni savetnik, nekadašnji zamenik zaštitnika građana
